"Mjesto je bure baruta", rekao mi je ugledni međunarodni diplomata s velikim iskustvom na Balkanu tokom našeg posljednjeg razgovora. "A Dodik je blizu paljenja osigurača". S obzirom na to da je diplomata upravo proveo nekoliko tjedana u Bosni i Hercegovini i okolici, vjerovao sam procjeni. A ocjena o Miloradu Dodiku, populističkom političaru koji trenutačno obnaša dužnost sedmog srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, činila se na mjestu.
Naravno, predviđanje koja iskra pokreće balkansko bure baruta, uvodeći povratak krvavom građanskom ratu, čini se kao lako. Historijski gledano, stanovnici Balkana, posebno stanovnici Bosne i Hercegovine (BiH), vratit će se međusobnom klanju, kao što su to činili prije 30 godina. Ludilo Daytonskog (Pariškog) mirovnog sporazuma iz 1995, zajedno s bezobzirnim zapadnim silama, praktično jamči ponovni sukob.
Situacija podsjeća na jednu od ključnih scena u filmu "Kraljevstvo nebesko" iz 2005, ep o Ridleyju Scottu smješten tokom križarskih ratova 12. stoljeća. "Dajte mi rat", naređuje kralj Guy de Lusignan Reynaldu od Châtilona, princu Antiohije, i jednom od kraljevih najvjernijih pristaša. "To je ono što ja radim", odgovara Reynald.
Bosanski rat obilježio je najkrvaviji sukob u Europi od Drugog svjetskog rata, genocidni rat koji je rezultirao s gotovo 100.000 mrtvih i preko 2.2 milijuna ljudi raseljenih u strašnim djelima etničkog čišćenja. Raspad Jugoslavije osigurao je gorivo za trogodišnji sukob. Bure baruta je sada ponovno napajano. Etničke i političke podjele i dalje su snažne. Moramo pronaći način da zaustavimo nadolazeći nasilni sukob.
PROBLEM ZVANI DODIK
Godine 2018., kada je Milorad Dodik izabran za sedmog srpskog predstavnika u Predsjedničkom trijumviratu BiH, nakon što je više puta obnašao dužnosti premijera, a potom i predsjednika Republike Srpske, sa sobom je donio dugu povijest opstrukcionizma prema međunarodnoj zajednici. To je, zajedno s oštrom, rasno podijeljenom unutarnjom politikom i negiranjem srpskih zločina tijekom rata, bilo usmjereno na pobjedu na populističkim izborima.
Dodik se godinama zalagao za lomljenje BiH i urezivanje ove krhke države u etnički podijeljene dijelove. Ultranacionalist, Dodik je BiH nazvao "propalom zemljom" i zapadnim "eksperimentom" koji "ne funkcionira".
Jedan od temelja Daytonskog mirovnog sporazuma bio je pojam ujedinjenja triju zaraćenih vojski pod jednom zastavom, s ambicijom da pomogne u stvaranju stabilne nacionalne države, spriječi daljnje krvoproliće i oduzme vojsku etničkih predrasuda. Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH ili Zajednička vojska BiH) postale su službene vojne snage BiH.
Pod Dodikovim vodstvom nije ni čudo što je ionako slaba Zajednička vojska BiH zajednička samo po imenu. Na razini postrojbi, BiH nikada ne bi mogla prekinuti svoje velike etničke podjele. Ipak, historijski gledano, vojni vrh BiH bio je kvazi-kohezivan, blisko surađujući s europskim mirovnim snagama i međunarodnom zajednicom. Njegovo političko vodstvo bilo je na dužini ruke.
Ukoliko Dodik odluči izvršiti svoje prijetnje kako će uništiti tragično manjkav Daytonski sporazum i postaviti Republiku Srpsku na put odcjepljenja od BiH, sljedeći potezi Rusije prilično su predvidljivi
To je dovelo do opasnog zaokreta nakon što je Dodik nedavno zaprijetio prekidom suradnje s bosanskim državnim institucijama i podizanjem vlastite Vojske Republike Srpske. Takav potez uništio bi ono malo jedinstva koje postoji, stvarajući dio vojske pod Dodikovom vlastitom zastavom. Teško je gledati na ovo kao na bilo što osim kao na opasnog prethodnika novog građanskog rata.
Tačna predviđanja kada će doći do konačnog krvavog loma biće teško napraviti, sve dok ne bude prekasno da se izbjegne krvoproliće. Međutim, koje bi korake, ako ih ima, Zapad mogao poduzeti kako bi osujetio Dodikove planove, kao i planove njegovih pomagača, i ispravio opasan smjer u kojem ide regija?
Danas se geopolitička ravnoteža snaga vrlo razlikuje od onog iz 1995. godine kada je Dayton nametnut ne samo BiH, već i oslabljenoj Rusiji koja se još uvijek oporavljala od raspada Sovjetskog Saveza. U to vrijeme, američki veleposlanik/pomoćnik državnog tajnika, Richard Holbrooke, mogao je bacati američku moć tokom pregovora u Daytonu, a nitko nije mogao puno učiniti u vezi s tim. 1995. godine, SAD je predstavljala "posljednjeg čovjeka koji je stajao među supersilama".
Danas je američki utjecaj znatno smanjen, dijelom zbog krvavog nosa zbog ponižavajućih neuspjeha u Afganistanu i Iraku, ali uglavnom zato što čelnici SAD-a nemaju volje sudjelovati u bilo čemu teškom na međunarodnom nivou. Sjedinjene Američke Države sada su samo jedan od mnogih igrača kada se radi o pitanjima poput daljnjeg postojanja BiH.
Vladimir Putin je, s druge strane, igrajući na daleko slabiju ruku od one bivšeg Sovjetskog Saveza, pokazao volju da silom i odlučnošću provodi rusku vanjsku politiku. Putin je neizbježno pokazao da takva volja može prevladati snagu kada se radi o protivnicima kojima nedostaje volja. Rusija je to često pokazivala, ponajviše na Krimu, Ukrajini, Mozambiku, Sudanu, Libiji i Iraku.
Putinova dodatna odlučnost je oslanjanje Europe na bogate ruske zalihe plina, Damoklov mač koji teško visi nad EU. Takva ovisnost zakočila je čelnike srednje i zapadne Europe, preslabe da bi nazvale blef Rusije iz straha da ne naštete svojim privredama. To su lideri nesvjesni ili namjerno neupućeni u činjenicu da bi ujedinjeni bojkot EU-a izazvao haos u ruskoj privredi koja u potpunosti ovisi o izvozu prirodnih resursa.
Ukoliko Dodik odluči izvršiti svoje prijetnje kako će uništiti tragično manjkav Daytonski sporazum i postaviti Republiku Srpsku na put odcjepljenja od BiH, sljedeći potezi Rusije prilično su predvidljivi.
Hiljade "malih zelenih ljudi" rasporedilo bi se iz asimetrične hibridne jedinice za ratovanje koju je stvorila ruska vojna obavještajna uprava, poznatija kao Wagner. Nekoliko lovaca-bombardera poslanih iz Republike Srpske usudilo bi se izazvati NATO da učini bilo šta po tom pitanju.
Istovremeno, Rusija bi mogla potaknuti srbijanskog predsjednika Aleksandera Vučića na angažiranje teškog naoružanja JA (Jugoslavenske armije) uz obećanje da će vratiti Kosovo kao sastavni dio Srbije. Na taj način mogao bi neutralizirati bošnjačke vođe, čija preostala bosanska vojska ne bi imala šansu osigurati nastavak integriteta Bosne i Hercegovine.
Tokom ove novonastale krize, upitno je hoće li se rasporediti Vojska Republike Hrvatske, punopravna članica NATO-a od 2009. Sukobi s NATO-om rezultirali bi time da NATO savez ne podupre poduzete korake. Bez obzira na to, svaka vojna akcija koju poduzmu Oružane snage Hrvatstva vjerojatno bi bila samo osiguranje Zapadne Hercegovine za "obranu" Hrvata u toj regiji. Nesumnjivo, to bi bilo učinjeno s legitimitetom koji je osigurao hrvatski član bosanskohercegovačkog predsjedništva Dragan Čović, koji već dugo sanja o ulasku hrvatskog dijela BiH u Hrvatsku. To bi samo dodatno potaknulo ono što bi onda bio potpuni vojni sukob.
Dok bi na svjetskoj sceni prolijevali krokodilske suze, hrvatski čelnici radili bi iza zatvorenih vrata kako bi iskoristili krizu i u konačnici zapadnu Hercegovinu pripojili onome što su mnogi Hrvati oduvijek smatrali prirodnom strukturom Hrvatske Republike. Rusija bi vjerojatno izbjegla zadiranje u ono što Hrvatska smatra svojim zakonitim teritorijem i time izbjegla rizik aktiviranja NATO-ove kolektivne klauzule o samoobrani. Ono čemu bi svijet svjedočio je današnji pakt Molotov-Ribbentrop u malim razmjerama.
Jedina nada u tom trenutku bio bi jednostrani potez Turske da vojno intervenira, iako prije svega kako bi ojačala Bakira Izetbegovića, regionalnog štićenika turskog predsjednika Recepa Erdogana. Izetbegović, koji je bio šesti bošnjački član Predsjedništva BiH od 2010. do 2018. godine, još uvijek se smatra pravim vođom Bošnjaka BiH. Slično kao i njegov rahmetli otac Alija Izetbegović, koji je 1992. postao prvi predsjednik novosamostalne Republike Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović istinski je podržavao ujedinjenu BiH samo ako je u njoj dominirala muslimanska većina. Bakir bi tada vladao kao de facto moćnik krtica Bosne i Hercegovine.
Dok se BiH raspliće, najveći dio vojno neučinkovitog EUFOR-a (Europskih snaga) u Bosni i Hercegovini vjerojatno će se povući. Od preko 500 muškaraca i žena koji su danas raspoređeni pod zastavom EUFOR-a, 120 je iz turskih snaga. Takva poluga mogla bi poduprijeti Erdoganov gambit za odskočnu dasku Turske u regiju koja je ostala sastavni dio Otomanskog carstva 600 stotina godina. Ukratko, to bi značilo da će Erdogan, "Čovjek koji bi bio sultan" uskoro pronaći neugodan sastanak svrhe i namjere s "Čovjekom koji će biti car" – Vladimirom Putinom. A ni jedno ni drugo nije dovoljno glupo da vjeruje drugome.
MELIJANSKI DIJALOG ŽIVI
Što se može učiniti kako bi se izbjegao ovaj sumorni scenarij? Za Zapad, vojne opcije ne dolaze u obzir. Ni Sjedinjene Američke Države, ni Europska unija, neće riskirati globalnu eskalaciju sukoba kako bi spasile Holbrookeovu još uvijek rođenu tvorevinu.
Tragično, neki su predvidjeli ovu sudbinu od samog početka. U maju 1992., trećeg dana prve donatorske konferencije za Bosnu i Hercegovinu u Bruxellesu, dvojica starih diplomata iznijela su tmurno zapažanje. Jedan Nijemac i jedan Talijan, obojica veterani Drugog svjetskog rata na Balkanu, situaciju su saželi sljedećom formulom: "Izgradite zid oko Bosne i Hercegovine i zaključajte vrata. Pričekajte 20 godina i otvorite vrata. Ako je netko ostao živ, zaključajte vrata još dvadeset godina." Naravno, takva hiperbola istaknula je što je stvarno na kocki i za dobro toliko nevinih ljudi, još uvijek trebamo slušati poruku. Nešto se mora učiniti.
Europska unija ima znatnu ekonomsku polugu, koju bi mogla iskoristiti. Međutim, u odsutnosti njemačke kancelarke Angele Merkel, postalo je sve teže zamisliti EU dovoljno ujedinjenu da se učinkovito pomiri s onim što se mora učiniti, a još manje ravnomjerno i pouzdano vrši pritisak. Ipak, postoje opcije.
Prije svega, unatoč ekonomskom riziku, EU mora tražiti alternativne izvore za svoje energetske potrebe i ukinuti veliku ovisnost o ruskom prirodnom gasu. To bi bilo barem štetno za Rusiju kao i EU, ali je znatno veću opasnost da se isfrustrira Putinovo naoružanje energijom i prisili rusko iscrpljivanje. Ovaj pristup je kompatibilan sa ekonomskom Unijom koja je srž EU, i iako skup i težak, ostaje bolji put od stvarnog oružanog sukoba sa Rusijom.
Europska unija ima znatnu ekonomsku polugu, koju bi mogla iskoristiti
Drugo sredstvo pritiska EU, ovaj put usmjereno prema problematičnim čelnicima Balkana, moglo bi biti učinkovito korištenje imigracijskog nadzora. Stotine hiljada bivših Jugoslavena žive i rade unutar Unije, a za razliku od masovnih izbjeglica devedesetih godina koje su oporezivali resurse EU, nadoknađuju vrlo ozbiljan nedostatak radne snage koji proizlazi iz decenijama sve manje stope nataliteta u zapadnoj Europi. Istovremeno, pomažu u ublažavanju ekonomskih i političkih pritisaka na svoje matične vlade, koje nisu u stanju pružiti mogućnosti zapošljavanja, odgovarajuće stanovanje ili potrebnu podršku socijalnoj brizi. Rad u EU-u omogućuje im i slanje značajnih doznaka porodici koja je ostala.
I Dodik i Vučić mogli bi platiti kobnu političku cijenu ako zemlje članice EU ukinu sve radne vize tim građanima. Ogromna novčana kazna i političko nazadovanje radnika povratnika čini ljutito biračko tijelo i nestabilnu ekonomsku situaciju. Putinova Rusija jedva može brinuti za vlastito stanovništvo, a kamoli o nastalim nezaposlenim građanima Srbije i Republike Srpske. Sama prijetnja takve koordinirane politike na razini EU mogla bi sama po sebi stvoriti dovoljno previranja unutar BiH i Srbije kako bi prisilila političko preispitivanje i prilagođavanje podijeljenim i antagonističkim politikama.
Ova strategija bi snosila trenutnu i značajnu ekonomsku cijenu za EU, međutim gubitak srpskih radnika mogao bi se prevazići. Dok Srbi čine najveći dio bivše jugoslavenske radne snage, taj utjecaj bi mogao značiti i skoro 100% zaposlenosti Bošnjaka i Hrvata iz Federacije BIH, olakšavajući napetosti zbog raspada Bosne i Hercegovine. EU bi također mogla pojačati napore u pogledu automatizacije i biti spremna prihvatiti više radnika iz etničkih skupina koje su Europljani, iz rasnih, obrazovnih i vjerskih razloga, u prošlosti oklijevali prihvatiti. Ruski radnici u Europi mogli bi čak dobiti istu viznu kaznu, što ne bi bilo korisno za političku dugovječnosti Vladimira Putina.
Preko Atlantika, Sjedinjene Američke Države ne bi trebale biti izostavljene iz ekonomske i političke jednadžbe. Bruxelles mora koordinirati sve uložene napore s Washingtonom, a SAD uvode iste vrste viznih ograničenja, zajedno s dodatnim ekonomskim sankcijama Rusiji, Srbiji i Republici Srpskoj. To bi imalo manji utjecaj na američku privredu nego na EU, ali SAD mora podržati svoje partnere iz EU-a u donošenju tih teških odluka i ne nastojati samo imati koristi. EU i SAD također moraju osigurati da niti jedan cent novca MMF-a ili Svjetske banke ne pronađe put do prijestupnika.
Dodatni pritisak javnosti mogao bi biti uskraćivanje članstva u bilo kojoj i svim vrstama organizacija i atletskih takmičenja na kojima učestvuje Zapad. Ove zajedničke akcije Zapada, ako se donesu pametno, pretvorile bi i Rusiju i njezine srpske saveznike u političke i ekonomske parije, prisiljavajući na ozbiljno preispitivanje bilo kakvih agresivnih djela.
Ne može se poreći da bi takve mjere bilo teško i bolno provesti i da bi se svakako nametnula nepravedna kazna prosječnom srpskom i ruskom državljaninu. Međutim, ako bi prijetnja bila smislena i pravilno priopćena Putinu, Vučiću i Dodiku na način koji bi ostavio malo sumnje u ozbiljnost i volju zapadnih sila, vjerojatno bi se mogle dobro vezati. U svakom slučaju, ovi činovi ekonomskog ratovanja su vrlo poželjniji od stvarnog konvencionalnog rata i očuvanja mira. Situacija i rezultirajuća spremnost na odmazdu onima koji istupe iz reda, također moraju biti priopćeni i jasno izneseni Erdoganu i hrvatskom vodstvu.
Ova preporučena strategija također mora biti popraćena obnovljenom odlučnošću i energijom Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije kako bi Bosna i Hercegovina bila održiva i potpuno funkcionalna država. To se može učiniti samo tako što ćemo prvo napustiti Dayton i početi ispočetka. Drugim riječima, kao što je nedavno rekao moj bosanski prijatelj, zapadna politika prema BiH mora biti više od "sendviča od supe".
