Ipak. njegova životna priča ubraja se u jednu od najkontraverznijih epizoda naše historije. Dana, 21. marta 1985. godine u naletu ljubomore Kečo je u selu Gornja Biočica kod Hadžića, ubio svoju ženu Rasemu Fazlibašić pred očima svoje pastorke Sanele Fazlibašić. Sedam puta ju je ubo nožem u grudni koš i leđa. Po ovoj istinitoj priči snimljen je i film “Kuduz”. Za ubistvo je osuđen na 15 godina robije u Kaznenopopravnom domu Foča.
Početkom ratnih dešavanja 1992. godine, pobjegao je iz zatvora u Foči, zajedno sa još petoricom zatvorenika. U redove Teritorijalne Odbrane Bosne i Hercegovine priključio se 4. aprila 1992. godine i u Lepenici je odmah formirao diverzantsko – izviđačku grupu kojom je komandovao i koju je vodio u mnoge akcije. Borci ga opisuju kao izuzetno hrabru osobu koji je imao nevjerovatan osjećaj opreznosti. Tokom bitki za Oštrik, Volujak i Košćan, Kečo je dva puta ranjen. Doktori su mu naredili strogo mirovanje u bolnici i liječenje. Međutim, Kečo je pobjegao i iz bolnice te pješice došao na položaje Armije Republike Bosne i Hercegovine i nastavio voditi svoje borce. Njegov saborac Ifet Huseinović svjedoči da je po povratku na položaj rekao: “Ne volim miris lijekova”. Prema svjedočenju borca Mehmeda Fiše, jedne prilike je iz komande stigla naredba da se Kečina jedinica povuče sa Koščana. Međutim, Kečo je jedini odbio tu naredbu i sam čuvao liniju sa dva automata sve do dolaska pojačanja. Njegova jedinica je bila toliko slavna i hrabra da ju je komanda često slala u borbu i protiv srpskog i hrvatskog agresora. Poginuo je 19. avgusta 1993. godine nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom. Snajperista Hrvatskog vijeća odbrane upucao je prvo Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć, da je izvuče, ubio je i njega. Za ratne zasluge odlikovan je najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.
