„Ispričat ću ti o sebi kako sam u danima svoje mladosti bio veoma zaljubljen u jednu služavku koja je odrasla u našoj kući, a u to je doba imala šesnaest godina. Bila je prelijepoga lica, i prije svega izuzetno inteligentna i poznata po svojoj čednosti, čistoći, sramežljivosti i blagosti. Nije bila sklona šali, i odbijala ja da se poda, bila je izuzetno prijazna, uvijek spuštenog vela, besprijekorna, malo je govorila, obarala je pogled, bila je jako oprezna, čista od mahana i uvijek ozbiljnoga lica. Prijazno bi se obraćala, po prirodi je bila suzdržljiva i na lijep bi način odbijala. Sjedila bi smireno i bila vrlo dostojanstvena, na prijatan način bi se sklanjala. Od nje se nije moglo ništa očekivati ni željeti, jer nikome nije davala mjesta za nadu. Zbog toga je njeno lice plijenilo svačije srce, a njeni postupci gonili su one koji bi htjeli da joj se približe. Ta njena suzdržljivost i nemilost – činili su je privlačnijom više negoli druge djevojke njihova darežljivost i podatnost. Bila je ozbiljna u svome poslu, nije bila sklona zabavi, iako je izvanredno svirala lutnju. Tako me je privukla, te sam je silno zavolio neizmjernom ljubavi, zbog čega sam svim silama nastojao dvije godine, ili otprilike toliko, da mi odgovori samo jednu riječ, da je čujem iz njenih usta, osim onih koje bi uputila svakome slušaocu javno, ali sam bio bez uspjeha. Sjećam se tako jedne gozbe u našem domu, kakve se priređuju u kućama utjecajnih ličnosti, na kojoj se skupilo mnoštvo ženskog svijeta iz naše i iz bratove kuće – Allah mu se smilovao – te žene naših kućnih sluga, koje bijahu beznačajnog položaja, a službe nevažne. Tu ostadoše dio dana, a potom pređoše na balkon naše kuće, koji se nadnio nad kućnu bašču, a s kojega se pružao pogled na cijelu Kordobu i njena predgrađa. Vrata balkona bijahu otvorena. Tada žene počeše promatrati kroz mušepke, a i ja bijah među njima, i sjećam se kako sam krenuo prema vratima iza kojih je bila ona, jer sam bio navikao na njenu blizinu i namjerio da joj se približim.
Međutim, tek što me opazi u svojoj blizini, odmače se od onih vrata i krenu ka drugima, ljupko se krećući, a ja odlučih da pođem prema tim vratima do kojih je već došla, a ona učini isto i pređe do drugih; znala je da sam bio zaljubljen u nju. Ostale žene nisu opazile šta se događalo među nama jer ih je bilo mnogo i zato što su stalno prelazile od jednih do drugih vrata, da bi mogle kroz jedna vrata pogledati i one strane koje se nisu mogle vidjeti s istog mjesta. I znaj da žene sigurnije opažaju znakove naklonosti prema njima, bolje nego što putnik, početkom noći, opaža tragove. Zatim su žene sišle u bašču, pa su starice i naše ugledne žene zamolile njenu gospodaricu da čuju njeno pjevanje, nakon čega joj ona zapovijedi, pa ona uze lutnju i naštima je s takvom stidljivošću i skromnosti kakvu nikad ranije nisam vidio. Doista, stvari su dvostruko ljepše u očima zaljubljenika.“
Bilo kako bilo, Ibn Hazm se sačuvao nemorala i griješenja. U Tawq al-Hamami piše sljedeće:
„Razlog zbog kojeg vam pripovijedam sve ovo o sebi je, taj što sam, dok je u meni plamtjela mladalačka vatra, dok su pubertetski žar i nepromišljena ludost ranog života zaposjeli moju dušu, bio samotnjak okružen budnim čuvarima oba spola. Čim sam postao sam svoj gospodar i bio u stanju da donosim samostalne odluke, imao sam sreću da se sprijateljim s Ebu ‘Ali al-Husein ibn ‘Ali al-Fasijem, s kojim sam pohađao časove našeg dragog učitelja Ebu-l-Kasim ‘Abdurrahman ibn Ebi Jelid al-Azdija, Allah bio zadovoljan njim. Ebu ‘Ali bijaše izrazito razborit, dobročinitelj i pobožan učenjak; bio je među prvacima u pravednosti, istinskoj pobožnosti, daleko od ovosvjetskih naslada, strog i predan trudbenik za onosvjetsku nagradu. Pretpostavljam da je po prirodi bio suzdržljiv, jer u njegovom životu nikad nije bilo žena; i zaista, nisam nikad vidio nekoga nalik njemu, bilo u učenosti, dobročinstvu, držanju do vjerskih propisa ili pobožnosti. Allah je dao da se njime mnogo okoristim, jer me je naučio da shvatim zlokobne posljedice lošeg ponašanja i nemorala. Umro je tokom hadždža u Mekki, neka se Allah smiluje njegovoj duši.“
Period stabilnosti koji je Ibn Hazm uživao u svojim ranim godinama završio se smrću kralja al-Muzaffera i naknadnim dolaskom na vlast Muhammed al-Mehdija 399/1009.godine. Ibn Hazm piše o ovoj fazi u Tawq al-Hamami:
„Moj se otac zatim preseli – Allah mu se smilovao – iz naših novih kuća, na istočnoj strani Kordobe, u predgrađe al-Zahiru u naše stare kuće, na zapadnoj strani Kordobe, u Belati-Mugisu, trećeg dana po stupanju na vlast vladara pravovjernih Muhammed al-Mehdija. I ja sam s njim preselio, a to je bilo u mjesecu džumade-l-ahire, godine 399/1009. Ona se, međutim, nije s nama preselila, iz meni nepoznatih razloga. Zatim su nas, nakon dolaska na vlast vladara pravovjernih Hišam al-Mu’ejjeda, snašle nedaće i neprijateljstvo od utjecajnijih ljudi iz njegove vlasti. Potom smo izloženi mukama zbog hapšenja, uhođenja, teškog i prisilnog plaćanja, a kasnije i skrivanja. Pobuna se razbjesnila, raširila svoje ruke te pograbila sve ljude, a naročito nas, dok naposlijetku ne umrije moj otac, vezir – Allah mu se smilovao – u takvim okolnostima, u popodnevskom vremenu, 28. zul-kadea, godine 402. po Hidžri (21. Juna 1012, op.ur.).
Takvo stanje potrajalo je i nakon njega, sve dok ponovo nije bila dženaza nekog člana naše porodice, pa sam je tada vidio među ožalošćenim ženama, a ona stajaše među njima, dok su druge žene plakale i naricale. Tada ponovo uzburka onu zakopanu strast i pokrenu ono što se bilo umirilo i podsjeti me na davna vremena, staru ljubav, vrijeme koje je prošlo, prohujalo razdoblje, protekle mjesece, zaboravljene vijesti, minula vremena, dane što su već prošli i tragove koji već bijau izbrisani. Probudila je moju tugu, uzbudila moja osjećanja, a ja sam toga dana ionako bio shrvan i potišten, iz raznoraznih razloga, a nisam je bio zaboravio, pa se moji jadi povećaše, ljubavne boli pojačaše, tuga učvrsti, žalost udvostruči, a strast u prsima rasplamsa i bolna odazva.“
Kasnije je Ibn Hazm bio primoran da napusti svoj voljeni grad Kordobu, o čemu je napisao:
„Tada nam je sudbina zadala najteže udarce, prognani smo iz svojih voljenih ognjišta; vojske Berbera trijumfovale su nad nama. Krenuo sam iz Kordobe 13. jula 1013. (404. godine po Hidžri) i odsjeo kod jedne od naših žena; i tamo sam je vidio. Jedva sam je mogao prepoznati, dok mi neko nije rekao: ‘Ovo je ta i ta’; njen šarm se toliko promijenio. Nestala je njena blistava ljepota, nestala je njena čudesna ljupkost, izblijedila je blještava pojavnost koja je nekad blistala poput uglančanog mača ili indijskog ogledala; uvehnuo je cvijet na koji je oko jednom kao začarano gledalo, tražilo žudno da se nasladi njenim blistavim sjajem i oko njega zbunjeno letjelo. Ostao je samo komadić cjeline, da ispriča priču i posvjedoči kakva je bila potpuna slika. Sve se to dogodilo, jer je premalo brinula o sebi, nedostajala joj je ruka čuvara koja ju je hranila toko današnjeg blagostanja, i trajna zaštita; i zato što je bila obavezna da se prepusti neizbježnom, a na što su je natjerale okolnosti, kojih je ranije bila zaštićena i sačuvana.“ „Berberska vojska opljačkala je naše domove u Belati-Mugisu na zapadnoj strani Kordobe i tamo se smjestila. Rezidencija Ebu ‘Abdullaha bila je na istočnoj strani. Okolnosti su se promijenile i natjerale me da napustim Kordobu i nastanim se u Almeriji.“
Izvor: Ibn Hazm, život i djelo španskog genija
