PRIČA MAJKE HABIBE
Habiba je rođena 1941. godine kao najmlađe peto dijete u svojoj porodici u selu Zapolje, općina Bratunac. Njen otac je poginuo u Drugom svjetskom ratu, a majke se malo nešto sjeća jer se i ona od tuge i bola razbolila i ubrzo, kroz koju godinu poslije njega, umrla. Habiba je, dakle u Drugom svjetskom ratu ostala siroče, te su se o njoj brinula starija braća i sestra. Tako je iz potrebe još kao mala morala da radi na njivama da bi se moglo preživjeti. Kada je već odrasla udala se u susjedno selo Brezovice općina Srebrenica, za rahmetli Muhameda Sinanovića, koji je bio njena generacija, 1941. godište. Zasnovala je porodicu i rodila sedmero djece, dva sina i pet kćeri. Suprug Muhamed i stariji sin Sabit radili su u rudniku Sase i tako se živjelo od svoga rada i na svome imanju.
Kad je počela agresija 1992. godine na Bosnu i Hercegovinu i srebreničko područje, morali su napustiti svoje selo i preći u grad Srebrenicu, gdje su ostali dok četničke snage nisu napale i Srebrenicu. Taj dan Habiba-hanuma je zajedno sa svojim suprugom Muhamedom i najmlađom kćerkom krenula prema autobusima kako bi prešli na slobodnu teritoriju. Međutim, u Potočarima su supruga Muhameda odvojili od nje i kćerke, rekavši da će ga brzo vratiti samo da ga nešto ispitaju, ali od tada nikad ga više nije vidjela.
Sa sinovima se rastala na dan prije pada Srebrenice. Habibini sinovi, Sabit koji je rođen 1967. i Samir, koji je rođen 1975. godine, su krenuli sa drugim srebreničkim muškarcima preko šume kako bi se spasili. Habiba je sa ostalim ženama i djecom prešla na Dubrave kod Živinica gdje se našla sa drugom kćerkom i njeno troje djece i snahom od starijeg sina i njihove tri kćeri, te je dospjela u selo Ćubrić kod Banovića, gdje su u jednoj kući neko vrijeme svi živjeli iščekujući kada će se pojaviti suprug Muhamed i sinovi Sabit i Samir.
Dani su prolazili, a nikakva glasa nije bilo, da bi na kraju saznala gorku istinu da su svi, nažalost, pobijeni. I tako Habiba osta i bez muža i bez sinova.
Zatim nastaje iščekivanje da se njihovi mubarek zemni ostaci pronađu i da budu ukopani u Potočarima. Stariji sin Sabit je pronađen, identifikovan i ukopan 2003. godine, muž Muhamed je pronađen i ukopan 2005. godine i na kraju mlađi sin Samir je pronađen i ukopan 2015. godine
Izgubila je Habiba još petero bratića i sestrića, a isto toliko je pobijeno Muhamedovih bratića i sestrića.
Habiba stanuje u Banovićima. U blizini ima kćer Sabinu i njenih troje djece. Sabinin muž Rifet Baraković takođe nije prešao na slobodnu teritoriju, a nije još ni pronađen. Druga trojica zetova su prešli i dokopali se slobode, te oni i njene kćeri sa djecom su u drugim gradovima i rasuti po svijetu. I snaha je sa djecom u drugom gradu. Nakon agresije udala se i najmlađa Habibina kćer.
PORODICA ŠEHIDA TREBA IMAMA
Do sada sam prisustvovao svim dženazama u Potočarima osim prve dženaze i dženaze 2013. godine kada sam bio spriječen. Gotovo uvijek sam dolazio u jutarnjim satima. Tako sam i prošle godine došao oko osam sati u Potočare, te nakon kraćeg odmora krenuo kroz Memorijalni centar. Kod jednog mezara ugledah jednu nenu uz koju je bila još jedna mlađa žena. Pročitah tekst na bašluku na kom je pisalo ime Sinanović Samir. Nazvah im selam, a zatim ih upitah:
- Šta vam je šehid Samir? A nena teško izgovori: To je moj sin, a ovo mi je drugi sin i muž koji su ukopani.
- Kako je tebi ime i koga još imaš – upitah je.
- Ime mi je Habiba, a imam pet kćeri, četiri zeta, snahu od starijeg sina i njihovu djecu.
- Znaš li ko će danas ovdje biti na ukopu.
- Biće mi zetovi i ovaj unuk, a mislim da će biti neko i od Samirovih rođaka.
- Imate li nekog hodžu u srodstvu i hoće li biti neko od imama.
- Nemamo nikoga, a ne znam hoće li neko biti.
Rekoh joj da ću biti ja, ako oni to žele. A Habiba-hanuma odmah me poče blagosivljati uz riječi, a hoćeš li stvarno biti. Hoću i ja ću doći prateći njekov tabut i tako je i bilo. Noseći Samirov tabut i prolazeći kraj iskopanih mezara kod svakoga se iskupila porodica i većinom plaču. A nema ništa teže nego gledati uplakane majke, djecu, sestre i braću kako čekajući tabut svoga najmilijega plaču. Kraj svakog mezara situacija je slična. Razlika je samo u tome što negdje ima više, a negdje manje osoba. Ovo tvrdim jer prisustvujući dženazi u Potočarima uvijek sam učestvovao u ukopavanju i dovu učio kraj mezara i po nekoliko osoba, bližih rođaka, komšija i prijatelja, ali i kod onih koje nisam ni poznavao, kao i prošle godine.
Kada smo donijeli tabut sa zemnim ostacima Samirovog mubarek tijela spuštajući ga kraj iskopanog mezara gledam njegovu majku Habibu i sestre koje takođe plaču, prilaze tabutu, miluju i ljube platno kojim su prekriveni mubarek ostaci rahmetli Samira. Tješimo ih, Habibi je najteže, svi je tješimo, te tako je tješeći rekoh: Nemoj Habiba plakati, Samir će ako Bog da u Džennet i tamo će i tebe dočekati. Čini mi se da su je ove riječi prilično utješile. Kćeri joj daju vode da se napije, da prekine post, a ona kaže da će izdržati do akšama i izdržala je, ispostila je i taj dan. Teški su to trenuci čak i za onoga ko gleda majke kako oplakuju svoje najmilije, a kako je tek njima, ucviljenim majkama. Samirovo mubarek tijelo u mezar smo spustili neko od zetova i ja. Poredali smo daske zatrpali mezar, okružili Samirov i još jedan mezar, proučili sureta i dovu. Majka Habiba me blagosivlja. Njeno blagosivljanje je iz dubine duše, molim Uzvišenog Allaha da njene riječi ukabuli. Blagosivljaju prisutni iz porodice drugog šehida kome smo takođe proučili dovu. Još smo se malo zadržali u razgovoru, zatim se rastali uz dogovor da ću napisati ovaj tekst o Habibi, njenom suprugu i sinovima, piše Preporod.
SVAKA PORODICA ŽELI DA SE NAKON UKOPA PROUČI DOVA
Pravi i najbolji odgovor na pitanje, zašto su zločinci ova zlodjela činili nalazimo u 8. ajetu sure El-Burudž u kome Uzvišeni Allah kaže:
- A svetili su im se samo zato što su u Allaha, silnoga i hvale dostojnog, vjerovali.
