U dogovoru sa sagovornicom štitimo njen identitet. Ona je za N1 ispričala detalje od njenog odlaska iz Bosne i Hercegovine, bijega iz ratnog sirijskog vihora, preko turskog zatvora - do slobode.
Kako ste odlučili da želite ići u Siriju?
“Pošto sam ja prešla na islam, negdje možda 2013. godine, stupila sam preko Facebooka u kontakt sa mnogim grupama, ženama, pa s vremenom i nekim muškarcima koji su bili pristalice džihada i počela sam sa njima tu temu o islamu. Ispričala sam im svoju priču. Njima je to bilo zanimljivo, jednostavno, mislila sam da od njih mogu naučiti o islamu, da oni najbolje znaju i da neću pogriješiti ako njih budem slušala u tome.”
Da li Vas je neko prislio?
“Ne. Nikad nije bilo prisile.”
Kada ste i kako krenuli put Sirije?“
“U novembru 2016. otišla sam za Istanbul. Iz Istanbula sam se prebacila za jedan manji gradić koji je na granici sa Sirijom. Tu sam čekala sedam dana da neko dođe po mene i da me preveze za Siriju, što se i desilo. I bez problema sam ušla u Siriju.”
Ilegalno?
“Ilegalno, da. To je bilo nešto preko turskih vojnika. Neki novac se da i tada nije bio nikakav problem da se uđe u Siriju.”
Možete li govoriti o ciframa?
“Dvije hiljade dolara, ali sa mnom su bile još dvije žene koje su Sirijke. To je bila cifra za nas tri.”
Nakon dolaska na kojoj ste teritoriji boravili?
“Čitavo vrijeme sam bila na teritoriji Idliba koji je bio pod kontrolom Jabhat al-Nusre, tadašnje Jabhat al-Nusre, a današnji Tahrir al-Sham.”
Pošto ste boravili na toj teritoriji šta znate o Nusretu Imamoviću?
“Znam da je on šeih mnogih. Kada to kažem, mislim na to da su njegova predavanju u Bosni, dok je on još bio u Bosni - u Maoči, da su ta predavanja mnoge odvela put Sirije, kao i njega samog. On je imao mnogo uticaja na to.”
Kada kažemo mnogih, možemo li govoriti o nekom broju 10-20, više, manje?
“Između 10-15, rekla bih.”
Da li govorite o Bosancima i Hercegovcima ili o muškarcima i ženama iz regije?
“Govorim o Bosancima i Hercegovcima i njihovim ženama.”
Tu gdje ste bili, da li su boravili samo Bosanci i Hercegovci ili je bilo još nekih osoba iz regije?
“Što se tiče prostora bivše Jugoslove bilo je – iz Srbije, Makedonije, Albanije. Dosta je Albanaca bilo sa porodicama. Ja sam poznavala par Ruskinja. I to je to. Spektar je šarolik. Ima razlih nacija.”
Vi ste se udali kada ste došli. Na koji način?
“Imali smo šerijatsko vjenčanje, nazovimo to tako. Mada, prije toga smo preko interneta nešto ugovorili. Ja sam imala svog mahrama, kako oni to nazivaju, koji bi mene zastupao. Pošto nisam islamske vjeroispovijesti niko iz moje porodice to nije mogao biti i zato smo morali naći nekoga da me zastupa. I tako smo ugovorili.”
Opišite nam život u tom mjestu?
“Ratna situacija i ratno stanje. Što se tiče svakodnevnog života malo je drugačije od rata kojeg smo mi preživjeli ovdje u Bosni. Hrane ima, vode ima, ako imate novac sve možete kupiti. Nije vam ništa nedostižno. U svemu tome najgore je bilo granatiranje. To je nešto što se definitivno ne može porediti ni sa čim drugim. To je najgora slika Sirije.
Od čega ste strahovali?
“Iskreno, najveći strah mi je bio da će da padne granata i da ću ostati zatrpana negdje pod ruševinama, pošto sam viđala takve ljude. Ili da ću ostati živa i gušiti se - tako da me niko neće naći - ili da ću ostati bez ruke i noge. Nisam se plašila smrti, koliko sam se plašila tog stanja.”
Viđali ste mrtve ljude i ranjene ljude pod ruševinama. Vraćaju li Vam se te slike danas?
“Viđala sam. Vraćaju se, itekako. Pogotovo - vraćaju mi se slike djece i često sam na ulici mogla vidjeti djete bez noge i ruke, malo dijete. Svašta bi mi prošlo kroz glavu. Razmišljala bih kakava će njegova budućnost biti i šta se sve moglo biti sa tim djetetom samo da nije takva situacija.”
Pitala bih Vas za ideologiju. Da li se promijeno Vaš pogled u odnosu na ono što Vas je nagnalo da odete - nakon što ste otišli i sve vidjeli?
“Iskreno da Vam kažem, ja sam imala neko strahopoštovanje i jedan oblik divljena prema tim ljudima koi su tamo. Tako je i sve počelo u mom kontaktu preko Facebooka sa njiima. Ja sam sebi stvorila sliku da su to neki heroji, da su svi oni bolji od mene, da su svi iskreniji, hrabriji I da su svi oni na pravom putu. Stvorila sam sliku da se trebam žrtvovati - kao što oni kažu. I oni su svi, navodno, tamo radi žrtve - da bi zaradili džennet na onom svijetu. Tako sam i ja to shvatila da je to neki oblik žrtve i da ja moram biti dio toga.
Kada mijenjate mišljenje, ako ga mijenjate?
“Promijenila sam ga vrlo brzo. Kada sam počela kontaktirati tamo s tim ljudima i kako sam ih što više upoznavala shvatila sam da su oni daleko od idealnog i da ima njih par koji su stvarno došli čistog srca i ljubavi prema vjeri, ali većina njih je došla tamo radi sopstvenih interesa koji imaju malo veze sa vjerom. I tada sam shvatila da sam definitivno na pogrešnom mjestu, da ne želim biti tu i da ne želim tu da poginem. Shvatila sam da to neće imati nikakvu svrhu - niti da ću se time približiti Bogu, niti da ću uraditi nešto pozitivno. I vrlo brzo sam poželila da se vratim.”
Da li Vas je neko mučio dok ste bili tu u tom mjestu?
“Ne, nije me neko mučio fizički. Moj muž me dosta psihički, neću reći terorisao, ali mentalno zlostavljao.”
Kada donosite odluku da odete, da pobjegnete, da se vratite u Bosnu i Hercegovinu?
“Ja sam to poželila peti dan boravka, čim su krenuli prvi avioni, kada sam vidjela kakvo je to stanje poželila sam da se vratim svojoj kući, ali nisam imala priliku. Za to je trebao novac i veze da se izađe iz Sirije. Tako da sam godinu dana čekala.”
Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja kada ste pobjegli?
“Nekoliko puta se spakujem i krenem - kada mi kažu da se može ilegalno izaći, naravno. To mjesto je bilo blizu Turske. Uspjela sam 2. novembra ugovoriti sa civilima koji su isto bježali za Tursku određen put koji sam platila 600 dolara. To je bilo trčanje, preskakanje zida od pet metara usred noći. Bilo je strašno. Ja sam bila sedam i po mjeseci trudna, nekoliko puta sam padala dok sam hodala, oni su me dizali, mislila sam da ja to ne mogu izdržati. Oni su rekli da je taj zid dva metra, međutim taj zid je bio pet metara, sa jedne strane su merdevine, a s druge ih nema i vi se morate baciti na travu. Užasno je bilo. Međutim, kako to biva u većini slučajeva - turska vojska nas je uhapsila. Nismo uspjeli preći.”
Šta se događa nakon hapšenja?
“Ja sam bila mišljenja - čak sam bila i sretna u tom trenutku - mislila sam da ću biti deportovana za Bosnu bez ikakvih problema. Sirijce su deportovali odmah, a mene su uhapsili, mada ja u tom trenutku još nisam bila svjesna šta se dešava, u glavi mi je bila pomisao da sam stigla u Tursku, da sam izašla iz Sirije i da će sve biti u redu. Poslije toga su me odveli u stanicu. Tamo sam sjedila na jednoj klupici 12 sati i niko me ništa nije pitao. Niko nije znao engleski. Onda su me zatvroili u neki pritvor da tu prespavam, uslikali, uzeli otiske i tek ujutru su me priveli na ispitivanje. Doveli su i prevodioce. Ja sam sve iskreno rekla - i kako sam otišla, i kada, i gdje sam bila. Ništa nisam slagala. Oni su prema meni bili srdačni i ljubazni, uopšte se nisam osjećala neprijatno. Idući dan su me izveli pred neki sud. Tu sam sve isto ponovila pred sudijom. On je samo rekao – zadržaćemo te u našem zatvoru dok ne provjerimo informacije o tebi, kontaktiramo tvoj konzulat, i slično.
Nisu rekli koliko će to trajati?
“Ne, ništa mi nisu rekli. Poslali su me u zatvor. U ženski zatvor. Bila sam u jednoj ćeliji sama dvije sedmice. Niko nije sa mnom razgovarao, svi su znali samo turski. Pokušala sam im objasniti da želim pozvati svog oca, nisu mi dozvolili. Tražila sam da nazovem i svoj konzulat, i to su odbili. Nakon dvije sedmice su me prebacili u drugi ženski zatvor gdje sam bila u ćeliji sa osam žena i četvero djece u jednoj sobi. Tu sam provela tri najgora mjeseca u životu. Ta tri mjeseca su mi bila gora - i od Sirije godinu dana, i od granatiranja, i od straha, i od neizvjesnosti. Ta tri mjeseca su mi bila nešto najgore u životu.”
Tu se i porađate?
“Da, pošto sam bila sedam i po mjeseci trudna kada sam uhapšena. Oni su meni uručili moju optužnicu na turskom, ništa mi nisu objasnili, ni preveli. Jedini čovjek koji je znao engleski je zatvorski psihijtar. On mi je jedini uspio prevesti optužnicu koja je bila stravična. Vidjela sam da mi je suđenje bilo zakazano za tri mjeseca.”
Za šta su Vas optuživali?
“Moja optužnica je bila - terorizam. Da sam ja pripadnik terorističke organuzacije, da sam bila na nekim obukama, da sam otišla tamo da ratujem i slične stvari. To apsolutno nije imalo veze sa istinom.”
Da li ste i kada uspjeli kontaktirati konzulat Bosne i Hercegovine?
“Da. Zatvorski psihijatar koji mi je jedini pomagao ih je kontaktirao. Poslao im je email. Oni su srdačno odgovorili da će doći da me posjete. Uradili su to nakon sedam dana. Meni je to u tom trenutnku ulilo povjerenje, nadu, konačno da vidim nekoga našeg, mislila sam da će mi pomoći. Bili su ljubazni, ponudili pomoć, obećali pomoć i da izađem prije nego što se pordim jer su vidjeli da sam u visokoj trudnoći. Rekli su da će mi poslati odjeću, obuću - jer to nisam imala sa sobom, pitali me koji broj cipela nosim. Otišli su i nikad se više nisu javili, niti su mi poslali odjeću, niti su mi pomogli po pitanju suđenja i mog boravka u zatvoru.”
Vi ste ipak kontakirali advokata i advokat Vas je zastupao na suđenju?
“Imala sam pravo poziva svake dvije sedmice iz zatvora i tada sam zvala svog oca u Bosni. Imala sam pravo samo deset minuta pričati. On je shvatio da sam ja u očajnom stanju, shvatio je da su uslovi u zatvoru nehumani, a da samo tretirane gore od životinja. Nismo bile fizički mučene, ali je bilo omalovažavanja od strane stražarki, razna poniženja, svakodnevno su nas tjerale da se osjećamo još jadnije i još više bez nade. To sam mu objasnila i rekla da nisam kriva za ono za šta me optužuju, on je to znao. On mi je omogućio advokata koji je, hvala Bogu, prihvatio moj slučaj i uspio da me oslobodi krivnje.”
Kada ste na sudu čuli rečenicu da ste oslobođeni – kako ste se osjećali?
“Osjećala sam se – nešto između šoka, ne mogu reći ni da je bio priliv sreće nagli, jednostavno to je bio šok, šok. Čovjek nakon svega što je preživio boji se vjerovati da je to istina. Ja sam gledala sve oko sebe, gledala reakcije stražarki jer sam mislila da mi se pričinjava i onda sam shvatila konačno da imam svoju slobodu. I da mogu ići kući. Ta realnost je bila nešto najljepše što mi se desilo u životu. Nakon svih tih mjeseci horo ra, ta rečenica je nešto što ću pamtiti čitav život.”
Kada dolazi dan da ste došli u BiH. Bilo je problema oko dokumenata za Vaše dijete?
“Istu noć kada sam oslobođena, prebačena sam u deportacioni centar. Morala sam čekati dokumente za bebu koja je rođena u turskom zatvoru. Morala sam čekati da naš Konzulat sredi te dokumente. To je bilo samo na njima. Čekala sam sedam dana. Moja advokatica je vršila na njih pritisak da im jednostavno pokuša dočarati šta sam sve preživjela. Beba je bila jako mala kada sam imala suđenje, beba je bila 17 dana stara i pošto su uslovi u ćeliji užasni nemoguće je da to bude sterilno. I dijete se razbolilo.”
Jesu li Vas tu posjećivali ljudi iz konzulata Bosne i Hercegovine ili kada su Vam donijeli dokumente?
“Ne. Oni su sedmi dan mog boravka javili deportacionom centru da je to spremno i da mogu doći po to. I mi smo otišli. U tome je pomogla i moja advokatica koja me odvezla svojim autom do Konzulata. Oni su to napravili, taj papir. I rekli su mi da su to platiti 30 eura. I ja sam rekla – nije problem, imala sam hvala Bogu svog novca. Platila sam im. I onda sam srela tog gospodina koji mi je dolazio dok sam bila u pritvoru. Prišao mi je i rekla sam mu – dobar dan, a on mi je rekao – a hoćemo li se poselamiti. Nisam mu ništa na to odgovorila. Htjela sam da se osjeća neprijatno jer sam imala povjerenja u te ljude, mislila sam – oni su naši, ako će mi iko pomoći – oni će, međutim nije bilo tako. Uzela sam svoj dokument i stigla sam kući.”
Vi ste željeli da dođete u Bosnu i Hercegovinu. U tome ste i uspjeli. Za koliko žena znate da to isto žele? Poznato je da ima više žena iz BiH koje su sa svojom djecom u jednom ili više kampova, prema dostupnim informacijama - u jednom . Vjerovatno i Vi znate za neke druge primjere?
“Imam kontakt sa dvije žene koje su ostale na teritoriji tzv. Islamske države. One se odavno žele vratiti. Pokušavaju, ali nemaju načina i nemaju novca za to. Traže pomoć na sve strane. Samo što ja imam osjećaj da su te žene zaboravljene od strane ove države, kao da ne postoje, kao da su izbrisane samim tim što su otišle tamo. Međutim, to su žene majke, žene koje imaju tamo djecu i koje su ostavile svoju djecu ovdje, koje pate za tom djecom i koje se nadaju povratku.”
Vjerovatno ste čuli i za žene koje su u kampovima?
“Da jesam, čula sam i za njih. Mogu samo pretpostaviti kako im je tamo. Ono što sam ja vidjela i kako je meni bilo je ništa naspram onog kako one žive tamo, ako se to može nazvati životom. I kako njihova djeca odratstaju i čime se hrane. To niko ne zaslužuje, pogotovo ne te žene koje imaju svoju državu koja je uređena i ima prostora za sve, pa mislim da bi se moglo potruditi da se pozabavi tim životima jer su to ipak naše građanke i zaslužuju da se vrate svojoj kući. Kakve god bile, otiše jesu. I ja sam otišla, pružila mi se prilika da se vratim. Ja se samo nadam da će se i njima pružiti prilika da dođu svojim kućama i da žive normalnim životom.”
Mislite li možda da su te žene prijetnja ili da neko misli da su one bilo kakva bezbjednosna prijetnja?
“To je čisti apsurd. Te žene, ako su išta – one su izbezumljne. Tim ženama, znam po sebi, treba pomoć - što se tiče savjetovanja, odlaska psihijatru, psiholgu. Njima ako se vrate treba dug oporavak - mentalni. One ne mogu nikakava prijetnja biti našoj državi.”
Jeste li Vi imali neku pomoć – psihološku?
“Ja sam se pri povratku preokupirala bebom, ostala sam sama, tako da nisam imala vremena da se žalim i odbolujem. Jedino što znam - da svima može pomoći je vrijeme, da svakoga, koliko toliko izliječi. I znam, po sebi znam, te žene kad bi došle ovdje da bi to bila njihova zadnja šansa za taj neki normalan život. Znam njihova stanja tamo, znam njihovu svakodnevicu, znam da često požele da nisu žive uopšte. Takav im je život trenutno. Ja se samo nadam da će se nešto uraditi po tom pitanju. Ako ništa, postoje načini da se barem pokuša. Te žene su isto državljanke, i to su žene koje zaslužuju da imaju svoj život.”
