Želim podjeliti sa vama jedan događaj koji mi se nedavno desio. Otišao sam sa nekoliko prijatelja na pauzi između predavanja na fakultetu u obližnju pekaru, da pojedemo nesto.
Uzeo sam pitu, sirnicu, jer ona je nekako najbolja. Stali smo za obližnji stol, jeli smo i usput razgovarali, o fakultetu i našoj neizostavnoj temi, vjeri. Završili smo, izašli iz pekare i dogovorili se da odemo na kahvu.
Sjedeći u kafiću i uz kahvu „ćaskali“. Prošlo je nekih sat, sat i pol vremena i bilo je vrijeme za polazak. Svi su izvadili novac da plate ono sto su popili, naravno i ja. Stavljam ruku u džep i vadim tačno onoliko para koliko sam i ponio od kuće i tada mi se javlja misao „Jesam li ja uopšte platio onu sirnicu?“ Upitah kolegu, on mi odgovori da se ni on ne sjeća.
Odmah po izlasku iz kafića zaputili smo se u tu istu pekaru da provjerimo i postavim isto pitanje prodavačici. Ona svojim odgovorom potvrdi moje sumnje, odgovori odrično, naplati mi sirnicu i doda jos nešto što će mi ostati dugo urezano u sjećanje: „Znala sam ja da ćeš doći, da ćeš se vratiti, čula sam da pričate nešto o VJERI. I da se nisi vratio halal bilo.“
Time me podsjeti na priču jednog muslimana iz Engleske koji je razmišljao da li da vrati višak kusura koji mu je vozač, nemusliman „namjerno“ vratio.
Umalo ne prodadoh svoju vjeru, svoj obraz zbog jedne obične pite, zbog marke i pol. Hvala Allahu pa sam se sjetio i uvidio svoju grešku.
Draga braćo i sestre smo svi mi htjeli to priznati ili ne predstavnici Islama i drugi nas gledaju i posmatraju čak iako mi to ne primjećujemo. Često nam se desi da zaboravimo da nas prvo i stalno Allah vidi, pa onda i svi ostali.
Molim Allaha da nam popravi stanje, oprosti naše grijehe i uvede nas u Džennetil-Firdevs, prenosi Akos.
Anel A. (Zenica)
