Bili smo nas tri prijatelja. Ustvari bilo nas je četri. Četvrti je bio šejtan. Bili smo nepromišljeni, zavedeni, glupi.
Tih dana smo išli u lov. U lov na djevojke. Govorili smo im lijepe riječi, nakon čega bi se osamljivali sa njima.
Nakon malo vremena, postadošmo kao vukovi. Nismo imali nikave milosti u našim „aktivnostima“. Naša srca i naši osjećaji su umrli. Nismo osjetili ništa ružno u tome. Zapadali smo iz grijeha u grijeh.
Tako smo provodili vrijeme. Čitav naš život je bio sveden na djevojke, razne proslave, automobile, plaže itd.
Sve dok nije došao dan koji neću zaboraviti!!!
Otišli smo, kao i obično, u našu vilu. Sve je bilo spremno: djevojke, piće…
Međutim, zaboravili smo na večeru. Jedan od nas je sjeo u svoje auto i uputio se prema gradu kako bi kupio nešto hrane. Bilo je oko 6 sati navečer.
Prošlo je sat vremena, a moj prijatelj se nije vraćao. Bio sam zabrinut, pa sam krenuo prema gradu.
Na putu prema gradu, naiđoh na veliku vatru pored ceste. Prišao sam bliže i prepoznao auto moga prijatelja. Bilo je prevrnuto na bočnu stranu.
Bio sam izvan sebe. Prišao sam autu. Kroz gusti dim i plamen sam primjetio prijatelja koji je bio sav u krvi. Pokušao sam da ga izvučem, ali vidjeh da je pola njegovog tijela bilo potpuno u žaru.
Međutim, bio je još živ. Nekako sam ga izvukao i položio na tlo.
Nakon par sekundi je otvorio oči i počeo uzvikivati: „Vatra, vatra!“
Odlučio sam da ga odnesem u svoje auto i odvezem do bolnice, ali me je spriječio govoreći glasno: „Nema koristi, nećemo stići!“
Suze su mi potekle, dok sam gledao prijatelja kako umire, tu ispred mene.
Iznenadio sam se kada je prijatelj počeo da uzvikuje: „Šta ću mu reći?! Šta ću mu reći?!“
Pogledao sam ga sa čuđenjem pitajući: „Kome? Ko je u pitanju?“
„Allahu!“, odgovorio je glasom koji, kao da je dolazio iz dubokog bunara.
Osjetio sam strah koj je prolazio mojim tjelom i mojim osjećajima. Prijatelj je počeo plakati par trenutaka i to je bilo posljednje što je uradio.
Prošlo je od tog događaja nekoliko dana, ali ja nikako nisam mogao izbrisati sliku prijatelja koji ponavlja: „Šta ću mu reći?! Šta ću mu reći?!“
Nikako nisam mogao da se riješim ove strašne scene. A onda sam upitao sebe: „A šta ću mu ja reći?“. Toga trenutka sam osjetio neko čudno uzbuđenje. Zaplakao sam. Nikada ništa slično nisam osjetio. Osjećaj koji mi je razvaljivao prsa.
U tom trenutku začuo sam poziv mujezina. Zvao je na sabah namaz. „Allahu ekber, Allahu ekber!“. Znao sam da je ovaj poziv upućen meni. Ovaj zov me je pozivao da dignem zavjese svoga mračnog života i krenem prema svjetlosti. Okupao sam se, abdestio i očistio od svih grozota koje sam činio proteklih godina. Od tog dana, nikada nisam propustio namaz.
Ja sam dobio priliku, međutim, moj prijatelj nije.
Čuvajte se grijeha i nepokornosti Allahu. Uzmite poruku iz ove priče i prenesite je drugima.
Nadam se da ćemo imati dobar odgovor kada nas bude pitao, u protivnom, neka nam je Allah na pomoći.
Prijevod i obrada
Akos.ba
