“Biti bosanski u onoj bivšoj zemlji Jugoslaviji je bila normalna pojava. Čak smo tako bili među simpatijama svih. Plijenili smo prijateljstvom, odanošću, šarmom, kulinarskom čarolijom. To bosansko je bilo naše utemeljenje i naša autohtonost. Sve je bilo tako dok divljaci, kleronacionalisti ne dođoše na politički scenu i sve dovode u pitanje. Pa ni životinje nisu pošteđene toga. Bh. pas Tornjak je postao i hrvatski i srpski ovčar. Sve manje ima prefiks bosanski. Gradovi prestaju biti bosanski, Brod, Kosatajnica, Gradiška… Zašto? Zato što je to bosanski bilo najveće vezivno tkivo u zemlji koje više nema. To je bio bh. duh. Klerikalni nacionalisti koji dođoše na scenu devedesetih sve dovode u pitanje”, kazao je u uvodu emisije Pejaković.
Kazao je da je govoreći o životinjama, želio govoriti o ljudima.
“Bosanstvo znači, častoljublje, obrazoljublje, moraloljublje i čestitoljublje. Mi to baštinimo puno ranije nego kad dođoše ovi koji ništa politički od ovoga nemaju. Oni predstavljaju nešto drugo i protiv zajedništva su, jer ništa više zajednički nemaju u sebi i ne bore se za ovu državu. Oni se bore za neke druge države. Želio sam govoreći o životinjama govoriti o ljudima”, rekao je.
Kazao je da Bosanski brdski konj to više nije. Sada je to slovenačka ergela.
“To su im dali ovi koji ne rade za Bosnu, koji su na vlasti. Oni rade u interesu tih država. Istinski autentični stanovnici ove zemlje, koja je imala srednjovjekovlje, zovu se Bosanci, državotvorno. Kako mi neko može objasniti da čovjek nosi ime države, a postaje automatski nacionalna manjina”, pita se Pejaković.
“Jel’ to moguće u Poljskoj? Nije. To je moguće samo u Bosni. Ante Marković je jednom prilikom rekao da je u Bosni sigurno samo ono što nije sigurno. Bosna je puno prije stvorena nego što je ovi žele stvoriti. Nije sve počelo nesretne 1992. Bili neki Franjevci koji su kazali da u Bosni živi jedan narod da govori jedan jezik, slavinski, a kasnije bosanski jezik. Tek dolaskom Otomana se stvari mijenjaju”, objašnjava Pejaković.
Kazao je da taj bosanski konj bio povod ispriča kratku priču, jer on želi biti slobodan kao i njegovo gospodar, Bosanac.
“Konj Grivo je bio konj moga prijatelja sa Vlašića. Uvijek je bio slobodan i nije ga mogao niko osedlati. Početkom rata Grivo ostaje sam, a gospodar njegov odlazi u Njemačku. Grivo je preživio rat. Nakon toga sam sreo gazdu i pitao gdje je Grivo? Kazao je Grivo kod Harambašinih potoka, jedno mjesto na Vlašiću. Otišao sam ga vidjeti i nađem ga kako pase sa tri konja. Ponio sam kocku i jabuku. Viknuo sam, Grivooo… On je potrčao prema meni, ali sam vidio da trči prema obilježenom minskom polju. Pokušao sam ga odvratiti, ali su ga raznijele bombe”, govori sa suzama u očima Pejaković.
Zašto ova pripovijetka o Grivi?
Pejaković kaže da je zato što je bosanski, iskreni i odan prijatelj.
“Ta odanost ga odvede u smrt. Ta velika poruka i priča o životinji mora biti poruka ljudima. Ne idem više na Vlašić. Kažu da je moj komšija dobio malo ždrijbe i da je od Grive i da ga je nazvao Grivo. Možda odem nekad da se uvjerim, ali muka ostaje, jer životinja ne može da se odbrani, a čovjek može.”
Kazao je da je Bosna galopirajući konj koji pokušava da izbjegne polja puna mina.
“Veliki film Danisa Tanovića također metaforički objašnjava šta znači ta mina na kraju filma, gdje čovjek leži na mini i ako se pokrene otići će u zrak. On je filmski pokazao kako mi svi imamo po jednu svoju minu u ovoj zemlji, samo je pitanje kada i kad ćemo je nagaziti. Za sve nas je rezervisana po jedna mina možda i više. Bosna danas živi tako, dokle ne znam. Svi me pitaju dokle više ta Bosna tvoja? Dokle god prijatelju smatraš da je ta Bosna moja, od nje nema ništa. Dok god smatraš da je ona i tvoja, onda za nas ima šanse”, zaključio je Pejaković.
Foto: N1
