U zatvorskom dijelu kampa, iz kojeg je Ćufurović izručen, nalaze se Armin Čurt, Edin Muftić, Aldin Blagojević, Nedim Mujčinović, te Elmedin Sinanović.
Neutvrđen je broj državljana BiH koji pristižu i u drugi kamp - Al Hol.
U kampu Roj godinu i po nalaze se tri bh. državljanke sa devetoro djece. Nadležnima u BiH ranije su uputile apel za povratak. Članovi njihovih porodica u BiH govorili su o teškim uslovima u kampu, zarazama, nedostatku pitke vode, prenosi N1.
Alema Dolamić prva je u javnosti, početkom 2018. godine, o tome progovorila. Obratila se i nadležnim institucijama, a u Ministrastvu spoljnih poslova BiH obavljeno je nekoliko sastanaka.
Podsjećamo, Aleminu sestru i njenu, tada osmogodišnju kćerku, 2014. godine suprug iz Austrije odvodi u Siriju. Nermin Jahić pridružuje se tzv. Islamskoj državi. Poginuo je u februaru 2017. godine.
Redakcija N1 u posjedu je pisma Aleme Dolamić nakon izručenja Ibre Ćufurovića Bosni i Hercegovini i nakon što su kosovske vlasti vratile 110 državljana - četiri borca, 32 žene i 74 djece.
Pismo Aleme Dolamić prenosimo u cjelini.
“Ministri, zamjenici, inspektori, obavještajci, ambasadori, sugrađani i svi drugi,
Obraćam vam se stoti put u evo nešto manje od dvije godine.
Ja sam Alema, ona žena iz Tešnja što je prva progovorila o sestri u Siriji. Ona što je na svaki mogući način pokušala vratiti sestru iz Sirije, nju, bolesnu, i njeno troje djece. I ne samo njih, nego još desetine naših žena i djece.
Ne znam znate li da oni žive u šatorima. Na zemlji, na blatu, nekad imaju da jedu, nekad nemaju, rodile su djecu u tim mjestima, uče ih prve riječi u tim šatorima, pričaju da će jednom biti u Bosni, kod nana, djedova, tetki... da će ići u školu i da će se igrati bezbrižno.
Znate li vi da su oni u zatvorima? Naša djeca su u zatvorima već godinu i više, neki su tek došli u te zatvore, a nekoj djeci je taj zatvor sve što znaju jer su u njemu rođeni?
Mislite li da je lako čekati više do godinu dana bilo kakvu informaciju, potvrdu, bilo šta o njima?
Zastanite svi na trenutak i zapitajte se sami: šta biste vi na našem mjestu? Šta biste vi da vam je sestra, majka, kćerka tamo? Da su vam unuci, sestrići, bratići na takvom mjestu?
Biste li tražili način da ne uradite ništa, biste li prebacivali odgovornost, biste li pisali ispod tekstova komentare kako ih ne treba ni vraćati... Ili biste svim svojim bićem radili sve da ih vratite kući?
Mi, porodice ljudi koji su u Siriji, prošli smo različite strahote čekajući bilo šta, prošli smo napade, odbijanja, čuđenja, prošli smo optužbe kako smo teroristi, kako radimo za ove i za one...
Ali razmislite sad da imate sestru u kurdskom kampu i da čekate da se javi, i da nikad ne znate je li to posljednji put da pričate, strah da će jednom neko javiti da je umrla, da je nema više, strah da će ona javiti da djeca nisu dobro...
Sve one tamo znaju da su pogriješile, da su sebe i djecu dovele u opasnost, ali je li to najveći grijeh na svijetu?
Ako su krive, neka odgovaraju, neka im se sudi, neka ih vode u zatvore, ali u njihovoj zemlji, a ne u logore tuđe zemlje, s djecom.
Gdje je krivica te djece? Šta su ta djeca bilo kome uradila?
Jesu li mogli birati gdje će se roditi, živjeti, odrastati?
Znate li koliko ja bolno sve ovo? Čekanje, nadanje, razočarenje... Znate li kako je njima dok žene iz drugih zemalja napuštaju kampove, a one ostaju? Znate li kako je nama kad nas pitaju: ima li išta za naš povratak?
Nema, jer Vijeće ministara nije formiralo koordinaciono tijelo, nema, jer nisu našli način da nađu posrednika koji bi pregovarao s Kurdima, nisu jer nisu prihvatili pomoć Amerikanaca kad je riječ o djeci i ženama, nema jer ljudi negoduju u komentarima, pišu da ste sve teroristi, nema jer eto BiH će samo jedan problem imati kad se vi vratite – vas nekoliko desetaka i vašu djecu?!
Pokvarit ćete sistem ove „sretne i savršene zemlje“, vi sa svojom djecom?!
Ljudi u drugim zemljama demonstriraju, izlaze na ulicu i traže od vlada da poštuju ljudska prava, da poštuj prava djece, a porodice se u BiH kriju, stide se... zbog ovakvih komenatara.
Nemamo se kome obratiti, nemamo koga pitati, tumaramo u mraku, pokušavamo svim snagama pokrenuti nešto, ali ne ide. I nada kao da nestaje.
Zato vas pitam sve – i zvanične i nezvanične – šta biste vi na našem mjestu?
Ako iko od vas iskreno i iz dubine srca kaže da bi radio bilo šta drukčije od nas, ja ću sama prestati borbu koju vodim više od godinu dana.
Ali znamo svi da biste svijet okrenuli naopako da vratite svoje najmilije!
Zato vas molimo, mi kojima su uži članovi porodica u Siriji, pomozite nam da okončamo ovu agoniju! Sigurno ima nekog načina, dajte nam prave informacije, pomozite nam da nađemo način da se ovo završi, možda nas više može nešto zajedno uraditi, možemo li tražiti neku pomoć... Mi samo želimo da djeca imaju novu šansu, želimo da imaju šansu da rastu sa porodicama, na sigurnom.
Ako imate imalo saosjećanja, onda ćete razumjeti da smo mi, porodice, već dugo vremena u mraku, kao da smo upali u neku rupu i iz nje nam nema izlaza. A onda pomislimo kako je njima u kampovima i opet smognemo snage da im dajemo nadu.
Dajte vi nama nadu da će jednom i ovo stati, dajte nam nadu da Bosna i Hercegovina ne krši dječija prava.
Alema, sestra žene u Siriji, u ime svih porodica”.
