Šaban Bajramović, rođen u Nišu, u dugačkoj je karijeri skladao 700 pjesama i objavio 20 albuma, a njegova izvedba pjesme "Đelem đelem" proglašena je himnom svih Roma svijeta.
Šaban je imao teško djetinjstvo. Otac je bio čistač cipela, majka je radila u tvornici duhana, a jedva su prehranjivali veliku obitelj sa sedmero djece. Svi su morali rano početi raditi. Kao dječak obolio je od dječje paralize pa je kasno krenuo u školu, s 9 godina, a nakon četiri razreda morao je početi raditi.
Tako je i bilo sve do odlaska u vojsku, koja je tad trajala tri godine. Šaban je pobjegao nakon mjesec dana.
"Bio sam mlad, trčao sam za ženom. Htio sam je samo vidjeti pa da se vratim. Uhvatili me, otjerali na sud. Nisam imao advokata, otkud to sirotinji? Odredili mi po dužnosti nekog kapetana za branitelja, a on ni riječ nije rekao u moju korist. Tužitelj me napao, rekao da sam nemoralan, da takvi ljudi ne trebaju živjeti, da sam izdao zemlju.... Puklo mi nešto u glavi, skočio sam i povikao: 'Nemoj da laješ, bre! Ne možete vi mene da osudite kol’ko mogu da izdržim'", rekao je u jednom intervjuu. Osudili su ga na tri godine na Golom otoku. To je za njega i njegovu kasniju karijeru bilo presudno.
"Napravio sam grešku koju sam platio više nego što je trebalo, ali, s druge strane, možda je tako Bog odredio. Na Golom otoku sam 'završio fakultet'. Pročitao sam nebrojeno mnogo knjiga, naučio svirati i pisati glazbu. Tamo sam propjevao", rekao je.
Nakon povratka mu je bilo jasno čime se treba baviti. Počeo je pjevati u kafanama. Ubrzo nakon povratka oženio se tada 14-godišnjomMilicom, koja je s njim ostala do kraja života. Imali su četiri kćeri koje danas žive u Njemačkoj i Danskoj.
Njegove su se pjesme počele lagano širiti, no u Beogradu nije imao gdje snimiti ploču pa je to učinio u Sloveniji. Sve se promijenilo kad je beogradski novinar Bogdan Tirnanić napisao da Šaban "pjeva čisti blues".
"Pjevao sam uvijek samo istinu: kako se razvode naše Cigani, kako boluju, umiru od raznih boljki, kako je nekog ostavila žena ili kako se kockao pa je propao. Nisam morao ništa izmišljati, samo sam pisao o onome što sam svakodnevno viđao. Prođem ulicom, gledam oko sebe i napišem kompoziciju. Sve je bilo tako jednostavno rečeno da su to svi voljeli. Prije nego što bi objavio pjesmu, u kući bih uzeo gitaru i pjevao što sam vidio. Onda pričekam, a kad čujem da dijete pjeva pjesmu koju sam maloprije svirao znam da imam hit", izjavio je Bajramović.
Počeo je nastupati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, volio ga je i Tito, a onda su počeli pozivi iz Latinske Amerike, SAD-a, Indije...
"Amerika je raj na zemlji. Jede se, pije se, nitko ne mora raditi, svi žive od socijalne pomoći. Amerikanci uopće ne rade, nego Kinezi, Gvinejci, Portugalci... Očistili su Indijance, ali su zato doveli druge ljude. Posljednji put bio sam tamo sa ženom i kad je trebalo ići kažem joj da napuštamo raj i idemo u pakao. A ona meni: 'Ajmo u naš pakao, tamo su nam djeca.' Jako mi se sviđa tamo, ali nikad nisam ni pomislio da se ne vratim", rekao je.
Kako je počeo zarađivati velik novac, tako ga je počeo i trošiti. Nije puno planirao unaprijed, volio je piti i kockati. Romsku je glazbu popularizirao u cijelom svijetu, no u rodnom su ga Nišu najmanje cijenili. Nikad nije baš pazio ni na to da zaštiti svoja autorska prava pa je na kraju dočekao starost siromašan, bez ikakvih prihoda jer nakon dva moždana udara i operacije srca nije više mogao nastupati.
"Svima sam dopustio da se mojim pjesmama probijaju u životu, a ja nemam ništa od toga. Žao mi je samo što su moju glazbu pjevali neki koji nisu trebali pa su je pokvarili. Boban Zdravković je, na primjer, uzeo pet mojih hitova, a nikada nije ni spomenuo moje ime. I Luis je uzimao moje pjesme, Keba, Bregović i Gypsy Kings, koji su mi ljubili ruke kad smo nastupili zajedno. Uglavnom me svi zovu samo da me pokradu. Emir Kusturica me trebao poštovati. Ja sam ga volio i poštovao još iz Sarajeva, a on se grubo ponio prema meni. Zamolio me da pjevam u filmu 'Crna mačka beli mačor', a onda me samo ponizio: stavio mi tisuću maraka u džep i ni zdravo mi više nije rekao. Ali, uvijek sam bio miran i fin. Neću da moja djeca misle o tome da sam se zakačio s nekim", rekao je.
Nekoliko mjeseci prije smrti, kad više nije mogao nastupati, tražio je pomoć srbijanske vlade jer nije imao za lijekove. On i Milica jedva su preživljavali, pogotovo nakon što su ih dva puta opljačkali pa su ostali bez ušteđevine. Vlada mu je pomogla jednokratnom uplatom novca i obećali su mu pomoći u uspostavljanju mirovine, no Šaban je preminuo iste godine nakon srčanog udara, piše Slobodna Bosna.
