Beograd se, prije 4 stoljeća, zvao "Dar-ul džihad" ili Kuća Svetog rata. U njemu je, prema različitim zapisima, bilo 112 džamija i oko stotinu drugih islamskih vjerskih građevina - mesdžida, turbeta, mezarja... Krajem 17. i 18.stoljeća u njemu je živjelo gotovo 90% muslimana.
Danas više niko ne pita gdje li su, bez traga, nestale tolike beogradske džamije, turbeta i mesdžidi!? Gdje li je džamija sa Kalemegdana, a posebno gdje je čuvena Batal džamija, odnosno balkanska "Aja Sofija" kako su je, zbog njene ljepote, nazivali oni koji su je vidjeli.
Batal džamija bila je na mjestu gdje je današnja Skupština Srbije. "Nestala je" u vremenu "evropeizacije Srbije".
Ništa bolje nije bilo u Grčkoj gdje, recimo, postoje spomenici kulture i mnogoboštva od prije 2-3.000 godina ali, "nekako", nema nijedan dokaz o džamiji u Atini koja je zbrisana sa lica zemlje prije par stotina godina.
Na zapadu se, dogodilo isto. Džamija u Kninu, Đakovu, Osijeku, Splitu...širom današnje Hrvatske...također više nema i niko ne postavlja pitanje gdje su, kada i kako nestale. Još važnije, ne pitamo se gdje su ljudi koji su ih gradili i u njima se molili Bogu.
U Budimu i Pečuju, današnjoj Budimpešti, nema ni traga velikom broju džamija. Evlija Čelebija je napisao, u 17.stoljeću, da se u tom gradu "čuje samo bosanski jezik". Danas u tom gradu više nema ni tih ljudi, ni onih džamija. O uništenom i pokradenom španskom muslimanskom naslijeđu...ne treba posebno ni spominjati.
Evropa ne pita gdje su ove džamije i gdje su ovi ljudi na čijim su zgarištima nastajale nacionalne države koje su za svoj politički primat uzele progon muslimana. Evropa nije pomjerila "ni prstom" kada su muslimanske građevine, sa UNESCO liste, rušene i bacane u rijeke. Oni su to, tada, nazivali "realnostima Evrope".
Kada je Republika Turska, jučer, proglasila da će Aja Sofija ponovo biti korištena i kao džamija, podigla se velika evropska i regionalna javnost. "Osuđuju" ovakav čin. Najglasniji su oni u čijim su se zemljama džamije rušile kao drva - Srbija, Grčka, Mađarska...
S druge strane, Aja Sofija, ipak, nikada nije srušena. Mogla je nestati sa lica zemlje i danas ne bi postojala ni fotografija o njenoj prošlosti. Ipak, nije. Šest stotina godina od Fetha ona i dalje stoji sa cjelokupnom svojom historijom - hrišćanskom i muslimanskom. Zaboravlja se i da su je katolici, kratko, pretvarali u crkvu. Koristila se kao muzej i džamija, ali nikada nije uništen niti jedan njen djelić, niti je bestraga nestala njena prošlost i duhovnost.
U tome je velika razlika između sudbine Aja Sofije u Istanbulu, te njene sestre u Beogradu koje više nema, niti postoji trag da je ikada postojala. Iz Istanbula, kao uostalom i iz Sarajeva, stoljećima odzvanjaju i ezani i zvona. Čuje se različitost života.
S druge strane, u Beogradu se više ne čuje ezan sa 111 srušenih munara. Kada se bogomolja digne u vazduh, tada je jasno da država, koja nastaje na takvim "temeljima", u svojoj nutrini nije suprotno vjernička već, jednostavno, razbojnička.
