U hladu julske vrućine čitam knjigu ponovo - iz stare navike - djela pisaca koje cijenim čitam više puta. Čitam bez predaha, možda zato što je knjiga napisana u jednom samom poglavlju i u njemu stisnuto hiljade ljudskih muka. Sjajni pisac opisa nam svoje patnje u jednoj davnoj nekropoli za koju smo mislili da se ne može ponoviti.
Boris Pahor; preživjeli zatočenik nacističkih logora, danas stogodišnjak, ugledna slovenačka ličnost i borac za ljudska prava. Humanista. Putevi humanosti se i danas često gube i pravde dugo traže. Boris Pahor je doživio vrijeme pomračenja ljudskog uma i prošao najteža bespuća humanosti pa danas lakše razpoznaje i stranputice na tom putu. Često opominje na istorijske događaje da se ne zaborave, krivice priznaju i istorija ne iskrivljuje. U romanu prepliće današnjicu i prošlost, oživljava sjećanja na svoje muke iz vremena nacističke pomame u kojem je bio nemoćni zatočenik. Potresna lična ispovjest u književnom svijetu nije ostala neprimjećena, za knjigu Nekropola Boris Pahor je dobio mnoga ugledna evropska priznanja.
Moj ljetni odmor je prošao, a približio se i osmi juli trodnevni pohod u Potočare. Idemo mi i ove godine.
I sad sam ponovo ovdje, u Nezuku, na početku dugog puta, sa sobom sam donio puno utisaka iz Pahorove Nekropole. Kažu da teške utiske treba prvo srediti da se lakše zaborave. Zbog toga sam malo zabrinut. Ma hajde, put je dug, biću u koloni sa hiljadama drugih i sam sa sobom pa će mi ova kolektivna osama pomoći da zaboravim Nekropolu. Tako sam mislio.
U Pahorovoj Nekropoli mučeni i pobijani su Jevreji, Romi i mnogi Slaveni, planski, sa suludim namjerama konačnog istrebljenja. Sve u imenu nacističke ideje o nadvladi germanske rase. U nekropolisu Potočara ukopan je samo jedan narod; Bosanci, bosanske žene i djeca, i otac i sin i mati i kći, starci i unuci, nemoć i sirotinja.
Za svjedočenja u Nekropoli Borisu Pahoru su stigla priznanja iz širnog svijeta, i onog germanskog; nagrada za najbolje književno ostvarenje godine u Njemačkoj (Südwestrundfunk), nagradu častni krst podjelila je Akademija nauka i umjetnosti Republike Austrije. (Österreichische Ehrenzeichen für Wissenschaft und Kunst). Ovim činom države su priznale počinjene krivice iz vremena drugog svjetskog rata, piscu i mnogim preživjelim stradalnicima odmjerile oprost za pretrpljene muke i poniženja. U svijest germanskog naroda utisnu se malo olakšanja. Malo a dovoljno.
O Srebrenici su napisane mnoge knjige, slušana su potresna svjedočenja preživjelih, stigle su i sudske presude sa najvišeg vrha ovozemaljske pravde. Dugo zataškavane krivice počinitelja postadoše i pravno nesporne. Sav humani svijet stade i diže glas osude. I ona stara latinska izreka »Qui tacet, consentire videtur« koja izjednačava šutnju i odobravanje - ko šuti odobrava - oživi baš na ovom prostoru Balkana. U šutnji se uporno nadmeće i Srpska akademija nauka i umetnosti.
Ovu staru latinsku izreku srpski akademici prevedoše drukčije - »ko odobrava šuti«.
Od osnivanja Platonovog Akademosa u antičkoj Grčkoj proteče više od dvije hiljade godina. Nastaše mnoge nove Akademije, razvila se humanistika i humanizam, a akademici Srpske akademije padoše baš na tom ispitu, i dandanas ga nisu položili. Humanizam je za najučevnije težak ispit. Baš mi je drago da sam na ovom putu u nepreglednoj koloni sa hiljadama običnih ljudi, mnogi i ne znaju za ovu latinsku riječ, i ne treba im ni znanje ni zvanje - znaju šta je čovječnost.
Godine 1966. Boris Pahor posjećuje nacistički logor u kojem je proveo svoje zatočeničke dane. Idući u koloni brojnih turista svih uzrasta, primjeti grupu razigrane djece i zapisa tezu o »besmrtnosti izdanaka ljudskog roda«. Gledajući ovu brojnu omladinu i djecu na putu u Potočare, Pahorova teza o besmrtnosti ljudskog roda potvrđena je i ovdje.
Sjedim u hladu julske vrućine, odmaram, pored mene prolaze mlađi i brži pohodnici, treći je dan hoda pa su i njima koraci nesigurni i hod klimav, ali idu. Meni je to prilika da vidim ljude u lice, jer kad ideš u koloni uvijek gledaš nekom u leđa, u rusak ili svakojake zastave na ramenima, slušaš nerazgovjetne razgovore i nagađaš ko su ti ispred, odakle su. Govore raznim jezicima i nekim koje uopšte ne poznajem. A Srpskog jezika ne čujem.
U Potočare ću dolaziti i dalje, u nadi da ću na putu čuti i učesnike koji govore svim našim jezicima. Naša bi mogla postati i Srpska akademija nauka i umetnosti, ali ako se ugleda na Österreichische Akademie für Wissenschaft und Kunst. I Boris Pahor je živ i knjiga Nekropola prevedena u mnoge jezike. Ili ćemo čekati na vaskrsnuće srpskog Platona.
Ovaj nekropolis u Potočarima nije antički, novodobni je, groblje je kao grad, grad u gradnji, Grad mrtvih sa hiljadama bijelih nišana poredanih po blagim padinama ovog pitomog kraja. Kao svaki nekropolis zagonetan će ostati i ovaj, proučavan će biti na akademijama humanističkih nauka budućih pokoljenja, i oni će tražiti odgovor na pitanje - zašto zlo ne spriječiše oni koji su to mogli. Tražiće sljedbenike Platonovog Akademosa i pitati se, kad su izumrli akademici. Sa nevjericom će čitati zapise o ratovima starodavnih balkanskih naroda; žalosti i mukama umrlih, čudiće se krutosti i sljepilu počinitelja, a najviše će se čuditi šutnji i odobravanju zla učevnih akademika. I zabrinuti učenici će pitati učitelje – može li se šutnji suditi.
I vaskrsli Platon, akademik iz nekog budućeg pokoljenja u Novom srpskom akademosu reći će svojim učenicima; greh zla uvek odabere šutnju a najteža je ova vaša akademska, teža je od krivice počinitelja. Kad budemo šutnji jednom sudili svedok će nam biti vreme prošlo i ovo sadašnje - i spoznaje njegove - da ljudski rod ne možete zatreti i kad mu izdanke pokosite.
Vi, stvaraoci dobra i zla, ne upućujte na zlo neuke, misleći da čine dobro vratiće vam zlo. Posetite onaj Grad mrtvih u Potočarima, čeka vas da mu se poklonite i steknete uslove za popravni ispit iz humanistike. Od zla glavu ne okrećite, vaše je. Obnovite znanja i akademske veštine iz antičkog veka. A kad budete pisali memorandume novog vremena, okrenite se čoveku, i ne otvarajte rasprave o granicama i mapama, nacijama i verama. Preživeli su izvori svekolikog zla.
Čekajući na brojne odgovore, nekropolis u Potočarima nijemo svjedoči o jednom velikom slomu humanosti iz ne tako davnog vremena.”
Piše: Juso Ikanović
Ljubljana: juli, 2021.
