U vremenu kada cijeli svijet obilježava dane posvećene obrazovanju, mi u Bosni i Hercegovini svjedočimo bespoštednoj borbi za fotelje.
Za važnije stvari za naše društvo nema interesa, a ni medijskog prostora.
Obrazovni sistem: Temelj razvoja svakog društva
Mnogo se u prošlosti govorilo o značaju obrazovanja. Spominjale su se propuštene prilike da se uredi po općeprihvaćenim standardima te stvore pretpostavke za njegovu modernizaciju i razvoj.
Nesporno je da je temelj razvoja svakog društa kvalitetan obrazovni sistem. Da je to tako potvrđuju i primjeri Finske i Indije.
Ove su države nakon temeljite reforme obrazovnog sistema postale tehnološki divovi. To su primjeri ispravne orijentacije i snažnog napretka.
O slabostima našeg političkog sistema koji je uništio gotovo sve što je dostignuto u brojnim oblastima pisano je mnogo.
Ponajviše je žrtva nebrige, neznanja i odsustva želje da se prihvataju opći standardi upravo obrazovni sistem u BiH.
Pri tome često čujemo da je razlog “složeno uređenje BiH”. To je potpuno netačno.
Kritika nepostupanja treba biti usmjerana ka pojedincima koji ne znaju i, nerijetko, namjerno ne dozvoljavaju da se razvija kvalitetno obrazovanje. Jer, dobro obrazovani pojedinci za su njih velika opasnost.
Dakle, visoko obrazovanje u BiH danas se nalazi u vrlo složenoj, pa i ugroženoj situaciji.
Moramo imati visoke standarde
Mi smo zemlja koja sebi ne može i ne smije dozvoliti da se zadovolji prosjekom. Naprotiv, sistem treba da ima za cilj visoke standardne. To, opet, zahtijeva adekvatna rješenja, ali i mnogo kvalitetniji odnos prema ovom sistemu.
Mnogo je apsurda u bh. obrazovanju. Tako imamo nekoliko desetina, većinom akreditiranih, univerziteta i fakulteta.
U jednom malom gradu postoji čak šest pravnih i šest ekonomskih fakulteta, dok se istovremeno smanjuje broj učenika i studenata. Mladi čak tokom studija napuštaju zemlju.
Sada je, evo, sporno i priznavanje akademskih zvanja iz BiH u zemljama u okruženju.
Sve to govori o političkom utjecaju, nekonzistentnoj obrazovnoj politici, nedovoljnom kvalitetu kadrova te neusklađenosti obrazovnog sistema koji je u stalnoj stagnaciji.
S obzirom na goruće ekonomsko-društvene probleme krajnje je vrijeme da se u ovoj oblasti uvede reda.
Potrebno je zadovoljiti barem minimalne potrebe za početak procesa cjelovitog harmoniziranja obrazovnog sistema, svakako imajući u vidu obaveze u procesu pridruživanju Evropskoj uniji.
Naslovi u medijima ukazuju na gorući problem u obrazovanju:
“Izjava ministra obrazovanja Hrvatske o priznavanju diploma sa Sveučilišta u Mostaru”. “Ugrožen kvalitet obrazovanja”. “Manje upisanih studenata”. “Nezakonita napredovanja na UNSA”. “Prijedlog Zakona o izmjeni zakona o visokom obrazovanju”. “Slovenija I Hrvatska ne priznaju diploma iz BiH”. “U Federaciji manje upisanih studenata”.
Izostale adekvatne reakcije
Nažalost, adekvatne reakcije na ove naslove su izostale iako bi za svakog iole odgovornog i ozbiljnog političara bila obaveza da snažno reagira.
Treba napomenuti da je bilo pokušaja unapređenja državnog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju.
Desilo se to u periodu kada je odbijena aplikacija Agencije za visoko obrazovanje BiH za prijem u ENQA, kada su objavljeni loši rezultati PISA testa.
To su ozbiljne i dalekosežne posljedice. Međutim, za to niko nije odgovarao, niti se o ovome dovoljno govorilo u javnosti.
Na razočarenje autora teksta, te 2017. godine predložene izmjene državnog zakona, kao znak želje da se poduzmu ozbiljni koraci u stabilizaciji obrazovnog sistema, nisu prošle.
Ono što je posebno razočaravajuće, ovaj prijedlog nisu podržale ni one stranke koje se vole nazivati probosanskim ili patriotskim.
Na opće čudenje, Rektorska konferencija nije iskazala interes da podrži ni minimalno predložene izmjene koje bi polučile pozitivne promjene u bh. obrazovanju.
Nesklad postaje ozbiljan problem
Kad već pominjemo Rektorsku konferenciju, sa žaljenjem ističemo neshvatljivu okolnost da su u rad ovog vrlo značajnog tijela uključeni isključivo državni univerziteti.
Privatni univerziteti imaju svoju Rektorsku konferenciju kao neko koordinirajuće tijelo. Tom odvojenošću značajnih institucija imamo samo štetu. Htjeli mi ili ne, oni su akteri jedinstvenog sistema.
Da li trebamo ovoliki broj državnih i privatnih institucija ili ne, o tome drugi put.
No, ovdje se radi o licenciranim i akreditiranim institucijama. Time ovaj nesklad i dva paralelna kolosijeka postaju ozbiljan problem uz odsustvo želje da se djeluje u interesu jedinstvenog cilja.
U nizu problema koji se vežu za oblast visokog obrazovanja kao neke od većih, ako ne i ključnih, ističemo povezanost univerziteta iz RS i njihovu potpunu uključenost u obrazovni sistem Srbije.
Da ne spominjemo izjavu ministra obrazovanja iz Hrvatske po kojoj će se diplome koje izdaje Sveučilište u Mostaru priznavati u Hrvatskoj. Time će automatski biti priznate i u Evropi.
Njegova izjava je temeljena na zakonskim izmjena koje je Hrvatska nedavno donijela (na svim obrazovnim nivoima).
Kvalifikacije (diploma) koje dolaze iz obrazovnih sistema koje su svoje nacionalne kvalifikacijske okvire referencirali na EQF (Evropski kvalifikacijski okvir) i koje imaju akreditacijski sistem prepoznat od ENQA/EQAR-a priznaju se po automatizmu. Sve ostale se odvojeno vrednuju.
Počinje se dešavati ono o čemu smo govorili i na šta smo ukazivali. To je da su kvalifikacijski okvir i osiguranje kvaliteta važne aktivnosti na kojima se trebalo i moralo znatno ranije djelovati.
Dramatično manje upisanih studenata
Našim diplomama se polako “spušta rampa” u Evropi. Iz navedenog proizilazi i to koji će univerziteti biti u problemu.
I nakon svega, zar treba da nas čudi dramatično smanjeni brojevi upisanih studenata? To je sasvim logična posljedica stanja u obrazovanju i neodgovornog odnosa politika u BiH.
Da ne bude zabune, moramo naglasiti da odgovornosti ne mogu pobjeći ni članovi akademske zajednice. Oni sebe sve više nalaze u aktivnom političkom nego u akademskom životu.
Tu su i oni koji linijom manjeg otpora “zadovoljavaju” zakonske uvjete za napredovanje na visokoškolskim institucijama.
Pored svih slabosti nemoguće je izbjeći i razne afere koje razdiru akakdemske institucije. To samo potvrđuje sav besmisao ovako organiziranih i pozicioniranih akademskih institucija.
Brojne afere koje su uzbunile javnost kada je riječ o falsificiranim diplomama predstavljaju izuzetan problem koji definitivno ugrožava kredibilitet naših institucija.
Za rješenje su potrebni “potresi” i energične akcije. Tako, i nikako drugačije, institucije bi vratile kredibilitet i kvalitet koji su nekada imale, a koji nam je svima itekako potreban.
