U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Koliko se izgubio osjećaj za državu, te se s pravom postavlja pitanje da li je uopšte zaslužujemo, najbolje zadnjih dana svjedoči bivstvovanje federalnog ministra unutrašnjih poslova, Rame Isaka, i njegovog sina, federalnog poslanika istoprezimenog Arnela. Naime, njihove kockaste face koje se keze iz službenog helikoptera dok putuju na dženazu žrtvama genocida u Potočare kod Srebrenice, totalni je sunovrat našeg društva. Dobro je napisao ugledni tviteraš, naš Krajišnik, Adis Nadarević na toj društvenoj mreži: ''Doktor, diplomata, pjesnik i pijanista Irfan Ljubijankić je 1995. poginuo u helikopteru kojeg je oborila agresorska raketa da bi se dvadeset osam godina kasnije nepismeni polusvijet političkih švercera kezio iz helikoptera i slikao selfije na putu prema grobovima žrtava genocida.'' I to je slika i prilika ove vlasti, mada ni ona prije ove nije bila ništa bolja. Ali ako su babo i sin Isak – promjena – onda se nikad ništa ne promijenilo.
Sramota koju sebi priušćuje Dino Konaković, kojeg ''isaci'' oslovljavaju sa ''predsjednik'', jer je očito on njihov mecena koji je za ruku Isaka mlađeg dao ministarstvo unutrašnjih poslova njegovom babi, nije nešto na što će se vođa NIP-a obazirati, jer su to ljudi bez ikakve trunke samoodgovornosti. Nema tu svijesti o državi i njenim institucijama, a sve što ne valja od početka svijeta do danas jednostavno privali SDA-u, mada je Konaković svu svoju političku pragmu i pamet pokupio baš u toj organizaciji o kojoj govori sve najcrnje (s pravom). Arnel i Ramo Isak su obične tranzicijske političke varalice koje nemaju nikakve reference, niti stručnost ili obrazovanje da mogu biti važni činioci donošenja državnih odluka, ali naše današnje naše društvo očito njih zaslužuje. Ali njih nisu zaslužili časni borci Armije RBiH, rahmetli Irfan Ljubijankić, niti žrtve genocida u Sreberenici, da se keze iz službenog helikoptera dok idu na njihovu dženazu... To je neoprostivo sa svakog aspekta, od moralnog do onog državničkog i pitanja šta još treba uraditi da bi institucije potpuno ruinirali oni koji se kunu u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon što su ih mediji pritisli zašto su koristili službeni helikopter, Isak mlađi se pravdao da je on išao u ''svojstvu'' federalnog zastupnika a ne u svojstvu sina, da mu je neko odvrnuo šarafe na točkovima automobila, što je tolika gomila budalaština i gluposti da ih ne bi mogao ponijeti niti babin mu helikopter. Ranije je Arnel izjavljivao da se on nešto obraća u svom ''kapacitetu'' i izgovara slične gluposti iz sedmice u sedmicu, ali očito on Trojki treba, te će vjerovatno biti izabran za potpredsjednika Predstavničkog doma Federalnog parlamenta. Kako jadno i mizerno, da mizernije ne može biti. Dok Dragan Čović i Milorad Dodik lome državu, kidaju je iznutra i pripremaju nove ozbiljne nasrtaje na njen integritet i suverenitet, Konaković oko sebe okuplja opskurne likove čiji politički i svaki drugi kapacitet potpuno iščašen i ni u jednoj ozbiljnoj državi nikada ne bi mogli biti relevantni. Arnel Isak i babo mu Ramo trenutno žive svojih ''pet minuta'' slave, sa našim parama i u našim helikopterima. Ali tih njihovih ''pet minuta'' slave vjerovatno su najgore državničke minute ove napaćene zemlje.
