Vjerovatno vam se često desilo, da ste požurili nekoga osuditi na prvi pogled, na osnovu obične pretpostavke ili veoma česta pojava danas, nekog trača…
Nešto ste vidjeli ili čuli kod svog prijatelja, kolege sa posla, komšije, prolaznika, pa ste odmah na prvu u sebi pomislili nešto najgore. Vjerovatno ste ga odmah svrstali u nižu kategoriju ljudi od sebe, o njemu ste pomislili ružno a možda i pogledali ga ispod oka.
Koliko nas ovako uradi a zatim nastavi živjeti sa tom osudom, jer je ona za nas konačna. I dalje srećemo te osobe i dalje o njima mislimo uglavnom negativno, a razlog je naš stav kojeg smo donijeli nakon što smo nešto vidjeli kod dotične osobe ili čuli nešto o njoj.
Međutim, da li ste se poslije određenog vremena zapitali, da li sam ja dobro vidio, šta je pozadina iza svega toga, da li je on imao opravdan razlog da to uradi ili kaže, da li sam ja dobro razumio, da li je meni tačno prenesno?
Prva pomisao, nakon koje ide naš zaključak, donešen na osnovu neke informacije ili pretpostavke, veoma često zna biti pogrešna. Nema potrebe da žurimo kad je u pitanju donošenje odluka, posebno kad su u pitanju ljudi, jer upravo taj tvoj zaključak može da ugrozi naše prijateljstvo, rodbinski odnos i sl. Provjerimo vijest, tražimo objašnjenje, istražimo argumente, neka ono najgore, bude najzadnje.
Kad je u pitanju žurba u definisanju stanja čovjeka, zanimljiv slučaj se desio poznatom učenjaku, šejhu Salihu el-Megamisiju. Šejh Salih na jednom od predavanja, ispričao je sljedeće: “Desilo mi se to poodavno, prije nekih 12 godina. Došao sam u Rijad i odsjeo u jednom od hotela. Mislim da je bio ponedjeljak ili četvrtak, nejse, uglavnom trebao sam da pošaljem jednom prijatelju fax pod hitno. Zaustavio sam taksi i zatražio od njega da malo požuri, jer sam trebao u određeno vrijeme da pošaljem taj papir. Taksista je izabrao kraći put, to je bio lokalni put, nije bio asfaltiran a vodio je iza hotela.
Iskren da budem, bio sam u žurbi, imao sam predavanje za studente, treba da pošaljem ovaj papir, bio sam ograničen sa vremenom. Dok smo se vozili tim putem a koji je inače bio veoam uzak, tijesan, bilo je prostora samo za jedno auto, ispred nas je išao drugi automobil. Automobil ispred nas je iznenada stao a iz njega je izašao čovjek i ušao u prodavnicu. Kad je on stao, stali smo i mi. Nije mi bilo svejedno, počela me je polahko da uzima panika. Povikao sam iz auta glasno: “Brate!“ Međutim, nije čuo.
Izašao sam iz auta i krenuo prema njemu nakon što se vratio iz prodavnice. Počeo sam da ga kritikujem, što je tek tako zaustavio auto na sred puta.
Nakon što me je saslušao, rekao mi je tihim glasom: “Brate, POSTIM DANAS, UŠAO SAM U PRODAVNICU, SAMO DA ZATRAŽIM VODE KAKO BI SE IFTARIO.“
Šejh Salih dalje priča: “Tako mi Allaha, tu noć dok sam klanjao, stalno sam dovio za njega. Svjestan sam bio, da mi je Allah pokazao, kako ne treba žuriti u osudama ljudi, ne treba žuriti sa kojekavim zaključcima.“
Za kraj, Poslanik, s.a.v.s., je također kroz nekoliko primjera pokazao, kako se treba svaki slučaj ispitati, kako ne bi došlo do pogrešnog zaključka ili sumnje koja može da odvede do laži i potvore, jer pretpostavka zna biti opasna.
Ilustrativan primjer za to jeste situacija u kojoj se našao Allahov Poslanik, s.a.v.s . Naime, jedne noći Poslanik, s.a.v.s., u društvu sa svojom suprugom, koja se nije mogla prepoznati zbog svog hidžaba i mrkline noći, prošao je pored dvojice ensarija i obratio im se: ”Dođite vas dvojica! Ovo je Safijja bint Hujejj!” (Buharija) Dakle, iako je bio Allahov poslanik, postupio je ovako kako bi spriječio moguće nejasnoće i pogrešne pretpostavke o tome ko je bila žena u njegovom društvu.
