Londonski “The Guardian” razgovarao je s osobama koje žive u zemljama koje graniče s Ukrajinom o novonastaloj situaciji, tome što osjećaju kada razmišljaju o svojoj sigurnosti u ovim okolnostima te što bi ruska invazija mogla značiti za njih.
Briznula u plač
“Kad se u četvrtak ujutro dogodila invazija, briznula sam u plač, a onda sam kontaktirala svoju obitelj u Litvi. Osjećaj je bio kao da je ponovno 13. januar 1991. godine, kada nas je kada nas je Sovjetski Savez napao, kada je Litvanija pokušavala dobiti neovisnost.
Tada sam bila tinejdžerica i to je bilo poput noćne more, užas, zvuka oružja – ali i Litvance je to zbližilo”, priča 45-godišnja Kotrina, prenosi “Jutarnji list”.
Njezin je otac, navodi dalje, Ukrajinac i dio je starije generacije, koja je mislila da zapad izmišlja priče o ruskoj invaziji.
“Moja mama kaže da je prestao gledati ruske vijesti nakon invazije”.
Kotrina i njezini roditelji imaju obitelj u Ukrajini i spremni su im, kaže, poželjeti dobrodošlicu u Litvaniji ili u Bruxelles, gdje ona sada živi.
Ruska vijska
“Nakon što se jedan dan nismo čuli s mojim rođakom, dobili smo poruku da ruska vojska nije daleko te da su spremni boriti se do kraja protiv invazije. Rođakov sin je u ukrajinskoj vojsci. Bojim se za njihove živote. Srce mi se slama”.
Strahuje, kaže, da će Rusija napasti i njezinu zemlju, Litvu. “I nitko neće prstom mrdnuti za nas jer smo tako mali. Molim se da se ne širi jer je neovisnost bitna”, kaže Kotrina.
Igor Dudkiewicz, 23-godišnji student prava iz poljskog Poznana, smatra da je raspoloženje u Poljskoj općenito dobro – nitko ne strahuje i misli da je to zato što nitko stvarno ne vjeruje da će Rusija pokušati napasti državu članicu NATO-a.
“Ljut sam i frustriran zbog onoga što se događa. Velika je solidarnost s Ukrajinom i mnogo nas poznaje nekoga od tamo. Sudjelovao sam u prosvjedu u četvrtak i iskazao svoju podršku, a sada pokušavamo dogovoriti donacije”, kaže Dudkiewicz.
Iako, navodi, u Poljskoj ne misle da im prijeti opasnost da će Putin napasti zemlju, zabrinuti su da bi mogao prekinuti opskrbu plinom i naftom.
Ekonomski učinak
“Ljude zabrinjava ekonomski učinak, zbog čega su neki krenuli s pokušajima da se opskrbe”, rekao je Igor Dudkiewicz.
Michaela, 23-godišnja studentica iz Slovačke, koja živi u Londonu, kaže kako je osjetila nalet adrenalina kad je čula za invaziju i nije znala što će se dalje događati. nisam znala što će se dalje događati.
“Osjećala sam se kao da su ljudi odgovorni za invaziju potpuno ludi. Nisam mogla smisliti nikakvo opravdanje za to.
Ukrajina je zemlja koja ima sličnu kulturu kao i Slovačka i počnete se brinuti da će ono što se tamo događa doći ovdje”.
Ono što je brine jest činjenica da u Slovačkoj ima mnogo ljudi koji bi htjeli izaći iz NATO-a. U nedavnoj anketi je oko 40 Slovaka, navodi, navelo kako smatraju da su SAD i NATO odgovorni za rastuće napetosti u Ukrajini.
“Zabrinuta sam da ima puno ljudi koji mogu smatrati da je ovaj sukob legitiman i da ga je izazvao NATO, a ne Rusija, što je, naravno, najveća laž, ali ne znam kako se tome suprotstaviti”, rekla je Michaela.
Pod velikim stresom
Elza, 18-godišnja studentica iz Ogrea u Latviji, kaže kako su u toj zemlji svi pod velikim stresom. Preskočila je i predavanja jer je situacija prilično teška.
U četvrtak se previše pričalo o tome da će Rusija možda napasti i Latviju.
“Prije smo se bojali govoriti što mislimo jer smo bili zabrinuti da ćemo biti napadnuti, ali smo shvatili da ruski režim nije tako moćan kao što se činilo. Latvija je članica NATO-a i savez bi nas zaštitio ako bi se nešto dogodilo”, kaže Elza.
Oba njezina roditelja rade u vojsci i jako se boji da će ih izgubiti.
“Ocu stalno šaljem poruke da ga pitam kako je i stalno gledamo vijesti. Naša vlada kaže da nema razloga za brigu, ali to ne zaustavlja paniku.
Još nismo spakirali torbe za hitni slučaj, ali smo napravili planove o tome kamo ćemo ići ovdje u Latviji, neko mjesto gdje ima zaliha hrane i vode, a nije u blizini vojnih baza”.
Od 2008. godine, kada je Rusija napala Gruziju, shvatili su, kaže, da će sve dok je Putin na vlasti u Rusiji, uvijek postojati prijetnja za njih.
“U to vrijeme moj otac je spakirao torbe i bio spreman za vojnu mobilizaciju. Tada smo odlučili napraviti planove za slučaj da se nešto dogodi u Latviji”.
Tiiu-Ann, 37-godišnja dizajnerica iz estonske prijestonice Tallinna, kaže da je većina ljudi na Baltiku posljednja dva dana vrlo potištena.
“Postoji dubok osjećaj boli jer smo se bojali da bi se to moglo dogoditi, a sada se dogodilo. Većina ljudi želi ostati optimistična i ne želi planirati što će u slučaju rata, no mi smo kao obitelj počeli razgovarati o tome kamo bismo otišli, ako bismo morali otići.
To je stvorilo veliku neizvjesnost i neki ljudi razmišljaju o opskrbi hranom, a u isto vrijeme mnogi su mirni i ne paničare”.
Preslab odgovor
Kaže kako smatra da je odgovor Zapada bio preslab te da je vrijeme da se ostatak Evrope osjeća neugodno. Čelnici na zapadu su, smatra, prespori u razumijevanju punog užasa onoga što se događa.
“Ništa nas zapravo ne povezuje s Rusijom osim naše granice. Ljudi na Baltiku su se odmaknuli od sovjetskog doba. U Estoniji smo puni nade i sretni što smo članica NATO-a, ali smo istovremeno i dalje nesigurni hoće li nam doista pomoći ako se nešto dogodi”.
Urszula Drabinska, 36-godišnja urednica i lektorica iz Wolomina u Poljskoj, smatra da su tamo svi pomalo nervozni.
Ne paničari, kaže, ali ne osjeća se sigurno i ponekad razmišlja o tome kako se ona i njezin suprug mogu pripremiti za rat u Poljskoj.
“U četvrtak su bili redovi na bankomatima u mom rodnom gradu. Nešto je bilo u zraku već neko vrijeme pa smo s vremenom skupili nešto hrane, poput riže i graha, vode, novca i benzina te za svaki slučaj razmatram različite scenarije.
Ništa nije sigurno
Mislim da ako se nešto dogodi, naš plan je ostati ovdje jer ovdje živi moja obitelj, tu imamo hranu i sklonište. Ako bismo otišli, ne bismo imali ništa i morali bismo ovisiti o drugima da nam pomognu”.
Kada razmišlja o budućnosti, sada nije sigurna ni u što – sve što zna jest da ne bi vjerovala ničemu što Putin kaže.
“Neki moji prijatelji su pomalo razočarani što Poljska nije učinila više da pomogne Ukrajini. Ali možda to gledamo na drugačiji način zbog naše povijesti, kada je Njemačka napala Poljsku 1939. godine, a mi smo ostali sami, bez ikakve pomoći”, kaže Urszula.
Mihai, 22-godišnji rumunjski student, kaže da je dijelom Ukrajinac jer mu je djed od tamo. Odrastao je u Rumuniji, ali kaže kako osjeća velike simpatije prema Ukrajincima.
“Ono što Putin radi je neoprostivo, ali odgovor EU-a na njegove postupke prilično je iznenađujući. Zašto niko ne pomaže Ukrajini? Zašto samo sankcije?
Osjećam da će Putin dobiti ono što želi i otići još dalje jer ga niko ne sprečava. Zabrinut sam da se neće zaustaviti na granicama Ukrajine”.
S obzirom na humanitarnu situaciju, kaže da je ponosan što su Rumuni voljni primiti izbjeglice iz Ukrajine.
“Mislim da smo spremni primiti ih oko 500.000. Bio sam jako ljutit kad sam čuo za invaziju i spreman sam pristupiti vojsci ako me moja zemlja treba”, kaže Mihai.
