U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Elmedin Dino Konaković je u igračkoj karijeri želio da bude MVP – najkorisniji igrač – ali njegov košarkaški domet je ostao u rangu rumunske lige. Kada mu to nije pošlo za rukom u košarci, Konaković nije odustao, te je u politici formalno i postao važna čivija – ministar vanjskih poslova – MVP kojem je nažalost ambicija veća od njegovih realnih političkih kompetencija. Bilo je dovoljno desetak dana i da se vidi da Konaković nije dorastao poziciji na koju je došao milošću Dragana Čovića i Milorada Dodika. Tu i leži cijela kvaka. Zašto?
Milorad Dodik i Dragan Čović, da budemo skroz jasni i precizni, svojim višedecenijskim političkim djelovanjem nastavljaju gdje su stali projektori podjele države Bosne i Hercegovine: Cvetković-Maček, Tuđman-Milošević, Karadžić-Boban. Bilo kakva relativizacija njihovih otvorenih prijetnji po državu, politički je naivno. Dodik i Čović neće promijeniti svoju politiku. Oni imaju svoje ciljeve i oni su opasni po državu. Tačka. Nevjerovatno je kako neki političari pokušavaju farbati oči narodu da će tu biti nekakva velika promjena odlaskom SDA. Da se razumijemo, odlazak SDA iz vlasti je nužda, ali pravdati svaki problem Bakirom Izetbegovićem i njegovom suprugom je čisto pravdanje vlastitih limitiranih kapaciteta.
I tako je novi ministar vanjskih poslova u svoja službena putovanja uključio , prvo, Banja Luku, pa Bihać, Travnik, Tuzlu... Negatori države su to jedva čekali, da potvrde tezu kako Bosna i Hercegovina nije država, nego je postoji željom entiteta. Da je sastavljena u Dejtonu. A nije. Postoji više od hiljadu godina i to je problem njenim negatorima. Naravno, Konaković asistira Dodiku i Čoviću kao znak zahvalnosti ali i želji da ostane ministar vanjskih poslova po svaku cijenu. Milorad Dodik nema nikakve nadležnosti u vanjskoj politici. Održavati stranački sastanak sa njime je OK, ali raditi službeni sastanak sa njim kao ministar vanjskih poslova je čisti diletantizam, podaništvo koje ima svoju cijenu.
Posebno brine i Konakovićeva servilnost prema Draganu Čoviću i tumačenje politike kao kakav osnovac, pa on kada je u pitanju klubovi naroda u Federalnom parlamentu ima tumačenje da se bez HDZ-a ne može, ali se bez SDA mora, iako imaju identičnu poziciju, većinu u klubu hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ne možete imati različite kriterije i aršine za iste stvari, barem u pravu, u politici to ljudi radi, ali onda to čine zarad sitnih političkih poena. Dovoljno je bilo vidjeti i onu sjednicu Parlamenta BiH kada je izabrano Vijeće ministara i svima je bilo jasno da Čović izgleda kao Konakovićev šef, pa ide do njega po papiriće i instrukcije.
S obzirom na stanje u svijetu, na rusku agresiju na Ukrajinu, te vrlo opasne moguće reperkusije po Bosnu i Hercegovinu i naš region, Konaković kao ministar vanjskih poslova čini se vrlo opasnim izborom po državu, zato što je dosad kao MVP samo asistirao Dodiku i Čoviću, inače ljudima koji su bliski Putinovom režimu. Imati ambicije je poželjno, u politici također, ali graditi vlastitu karijeru dodvoravanjem političarima koji razvaljuju tvoju državu, e to je već opasno. To je jedna vrsta problema. Drugi problem je opsjednutost SDA-om. Konakovićeva pokretačka snaga je SDA i sve što radi je kao da bi nešto naudio toj stranci, prvenstveno bračnom baru Izetbegović. Ali to nije politika. Saznat će to uskoro i Konaković.
