Nešto više od pola godine kasnije, u aprilu 1992. presudio mu je snajperski metak sa četničkih položaja.
U nastavku vam prenosimo Bursaćevu objavu u cijelosti.
“Stolar Mustafa Avdagić nosi neobičan poklon na svojim znojavim leđima. Radio je bezmalo pola godine na svom djelu.
Znoj curi niz leđa i slijeva se po nogama. Težak, a opet lagan teret. Jer nije to teret, to je poklon!
Nosi Mustafa vrata izrezbarena. Nosi ih na poklon komšijama Srbima u Crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u centru Bosanske Krupe. Obradovaće se sigurno. Nije mala stvar. Bogomolja treba nova vrata. A ova su jaka, stamena, ljubavlju i dlijetom izrezbarena. I nema te vrućine i tog znoja koji će skinuti Mustafi osmijeh sa lica.
Na otvor ispred crkve lagano i oprezno je spustio vrata. Svetinja ispred svetinje. Ispravio se Mustafa, a komšije ga obasuše poljupcima, zagrljaima, i aplauzima. Sav njegov rad, svo umijeće, iskustvo višedecenijsko stalo je na dva kvadrata drveta koja više nisu samo njegova. Jer, to drvo je postalo inventar Božije kuće.
Bila je to jesen ‘91.
Pola godine poslije, sjedi Mustafa Avdagić ispred svoje kuće na lijevoj obali Une i gleda preko rijeke. Vidi crkvu. Vidi ona vrata kako mu mašu. Onaj njegov rukorad.
-Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas, misli se Mustafa pa ni sam ne zna da li je to misao ili je rečenica izgovorena.
Pucanj. Snajperski pucanj sa četničkih položaja.
Mustafa leži smrtno pogođen ispred svoje kuće i posljednje što vidi su ona vrata na crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Namjesto grča, lice mu se istim onim osmijehom koji je imao kad je nosio vrata komšijama Srbima, spojilo u Bogu. 21. April ‘92.
A ti stranče, ako kad navratiš u Bosansku Krupu i ako ti se domaćini pohvala kako u istoj avliji praktično čuće tri bogomolje-islamska, katolička i pravoslavna posjeti sve tri.
A kad dođeš pred pravoslavni crkvu, dodirni vrata. To su vrata Božija, vrata tvoja i pomalo vrata onog dobrog rahmetli Mustafe Avdagića, stolara naših duša.
Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas!”
