U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tema sedmice je izbor Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Analiziramo kako se ponaša vladajuća koalicija, ali i oni koji su uspostavili nakaradan sistem u svim porama društva.
Mrak, mrak, mrak, mrak / nisam više dobar / zbog tebe ću mala / napraviti dar-mar... pjevao je nekad čuveni Džej Ramadonovski. Većini građana Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i Dalmacije u Hrvatskoj taj mrak je pao u po bijela dana. Elektrodistributivna mreža je pala, nestalo je struje na par sati, a građani su poletjeli s posla, kupujući brašno i druge životne namirnice. U Sarajevu je zavladao haos, posebno saobraćajni jer semafori nisu radili, sve je ličilo na početak apokalipse, mada realno za to nije bilo nikakve potrebe. Nadležnima je trebalo nekoliko sati da se oglase i umire ljude da se ništa dramatično neće desiti te da će struja uskoro doći... No, ovaj pad sistema samo je alarm šta bi nam se u budućnosti moglo češće i duže dešavati ukoliko se ne poduzmu ozbiljne reforme u elektroenergetskom sektoru. Ali ko će ih provesti, čini se da našoj zemlji već tri decenije fali školovanih ljudi koji bi znali kako zaštititi interese naše države i da ljudi koji vode elektroprivrede i ovaj sektor jednostavno nisu dorasli tim pozicijama i brinu kako ušićariti dok su na vlasti. I to traje decenijama...
Događaj s kompletnim nestankom električne energije nas je vratio nažalost u ratna vremena koji se radije ne želimo sjećati. Na ovom primjeru se pokazao besmisao iscjepkanosti našeg elektroenergetskog sistema, te da su sva preduzeća koja su zadužena za opskrbu krajnjih potrošača toliko ranjiva da ni sama nisu svjesna svoje bespomoćnosti. Još kada se uzme u obzir da naša proizvodnja struje najviše dolazi iz termoelektrana na ugalj te da je tu potrebno napraviti tranziciju, ili barem ozbiljnu rekonstrukciju, jasno da bi nam mrak s početka teksta sve češće trebao padati na oči... Iako Bosna i Hercegovina s ukupnom snagom svojih proizvodnih kapaciteta trenutno može zadovoljiti sve svoje potrebe za električnom energijom te da je moguće proizvedene viškove potrebno plasirati negdje dalje, takav scenario ne može trajati još dugo.
Isto tako, u nekim trenucima ne postoje dovoljni resursi za proizvodnju električne energije (loši hidrološki uvjeti, nizak vodostaj rijeka, nedovoljna količina kvalitetnog uglja), pa se struja mora uvoziti tako da je to jedan složen sistem za slabe ljude koji bi trebali voditi sve procese. Jasno da smo mi povezani i da je cijela Europa je povezana u jedan elektroenergetski sistem kako bi poduzeća za proizvodnju električne energije mogla prodavati svoje proizvodne kapacitete na cijelom kontinentu, ali naš osnovni problem je vizija, strategija koje nemamo i ne znamo gdje ćemo mi biti pozicionirani u narednim godinama. To je ono što zabrinjava i to je ono gdje sve više mraka treba očekivati. Mrak nam neće samo padati na oči, nego i u čitav ekonomski sistem, zato što su nacionalisti zavadili ljude, podijeli plijen, uspostavili feudalne obrasce upravljanja i zarobili budućnost novih generacija. Ali, opet, mi smo ih birali. I Dodika, i Čovića, i Bakira i njegove satelite, i Trojke, i dvojke... Zar ne? Mrak nam s pravom pada na oči.
