Hilmija Špago je legendarni taksist koji ulicama Mostara ali i šire prevozi putnike još od 1985. Svakodnevno ga se može vidjeti na Musali gdje uvijek s osmijehom i kojom šalom prima putnike.
Špago je jedan od taksista sa najdužim stažom u gradu i živi je svjedok promjena kroz koje je prošao Mostar, njegovi stanovnici, sustavi u kojima je živio ali i promjena u automobilskoj industriji.
Počeo je kaže sa legendarnim Fiat 1300, u narodu popularno zvanom “Tristać”. U počecima narod nije vjerovao taksistima privatnicima pa se Špago domudrio.
“Te 1985. kada sam počinjao, firma Autoprevoz Mostar imala je flotu narančastih Stojadina. Ja sam bio privatnik i u Ljubljani sam kupio istog takvog narančastog stojadina i ta je priča palila. Ljudi su tada imali strah od privatnika jer su kolege znali zadavati previsoke cijene. Vjerujte, ako jedan pokvari situaciju takvim ponašanjem i naplaćivanjem, ljudi ce zaobilaziti cijeli štand”.
Kada je posao dobro krenuo, Hilmija nam priča kako je razvio interes za malo zanimljivija vozila. Nakon Stojadina kupio sam Ford Taunus, nije ga nitko u Mostaru imao takvog, poslije toga Mazdu pravljenu za američko tržište, duga limuzina, benzinac. Cijeli rat je provela parkirana, počela se raspadati. Kad je rat završio posudio sam novac da je restauriram. Poslije rata kupio sam Fiat tempra. Mnogi su me kritizirali, što će ti Fiat, još dizel, a ja s tim autom super zadovoljan bio. Prešao s njim 600 000 km, kuću od njega napravio, školovao dijete, platio mu fakultet, ali tada je baš bilo posla.
Nakon toga sam prešao na Passata i otad samo njih vozim. Imao sam peticu, pa šesticu a sad sam prije 3 mjeseca uzeo osmicu. I sad ima žena koje se okreću za njim, ali meni je 61 godina, samo nek je zdravlja drugo me ne zanima”.
Jedini savjet za mlađe kolege: budite pošteni
Na štandu ga mlađi kolege gledaju kao uzora koji ih može poučiti o puno stvari.
“Moj prvi i najvažniji savjet je da budu pošteni sa mušterijama jer od njih živiš. I to ne vrijedi samo za ovaj nego i za sve poslove u kojima radiš s ljudima. Nije se jednom dogodilo da nekoj mušteriji ostane novčanik, telefon ili neka druga vrijedna stvar. Sa mnom znaju da će im biti vraćeno. Sjećam se prve situacije kada sam davnih dana vozio ženu od Mostarke do tadašnjeg Šipada. Upadne joj novčanik između sjedala i pronađe ga momak koji je radio u praonici. Bilo je to doba prije telefona i interneta.
Foto:Hercegovina info
