Razlozi koji pokreću migracije su različiti, kao i načini kretanja ljudi. Ratovi, nemiri, siromaštvo i klimatske promjene samo su neki od mogućih. Većina onih koji su se našli u pokretu, prema procjenama UN agencija, zadržali su se u zemljama koje su najbliže njihovim domovinama, ukoliko su tu mogli naći bilo koju vrstu sigurnosti. Tek manji dio krenuo je prema Evropi, s nadom da će doći do bogatih zemalja koje su članice Evropske unije.
No, Evropska unija, ili barem dobar dio zemalja članica, nije prijateljski naklonjena i nakon prvog talasa empatije uslijedili su zatvaranje granica i restriktivne mjere, sve pod krinkom čuvanja sigurnosti. Istovremeno, zemlje na periferiji EU dobile su ulogu “loših momaka”, čuvara granica. Prebijanje, mučenje, izgladnjivanje i dehumanizacija samo su neke od metoda kojima se žele zaustaviti migracije. Prvo je to bio zadatak za Grčku, potom Mađarsku, Bugarsku i Rumuniju, a od prošle godine su i zemlje Balkana dobile svoje uloge, pa tako i BiH.
Najbolji primjer je ono što se dešavalo sredinom oktobra u Bihaću. Scene ljudi koje policija, mašući pendrecima, sprovodi do mjesta gdje nema osnovnih uslova za život, podsjećaju na prizore rata. Slične su onima koje smo gledali 90-ih po ovdašnjim selima i gradovima. Dan prije tog progona, EU je isporučila još jednu donaciju policiji – marice.
Uz ovakvu atmosferu u EU, ali i BiH, umjesto činjenica, ljudi su počeli vjerovati u mitove koji se prenose putem medija i društvenih mreža, i polako ulaze u svakodnevni govor. Baš kao u Jugoslaviji krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Evo nekih od najfrekventnijih mitova:
Ilegalni migrant: Kategorija koju pravo ne prepoznaje, ali uporno je koriste ovdašnji političari i dio medija.
Ljudi ne mogu biti ilegalni!
Korištenje izraza “ilegalni” i njegovo povezivanje s migrantima smatra se ozbiljnim kršenjem ljudskih prava, koje se radi isključivo sa namjerom da se dehumaniziraju ljudi, šireći strah i ksenofobiju. U brojnim dijelovima svijeta čak je zakonom zabranjeno ljude nazivati nelegalnim. Samo jedan od primjera je New York, gdje za korištenje tog izraza možete biti kažnjeni iznosom do 250.000 dolara.
Ne zna im se identitet: Većina onih koji su ušli u BiH su registrovani kod nadležnih službi, i prema zvaničnim podacima, više od 47.000 ljudi je neregularnim putevima ušlo u BiH od januara 2018.
Svi koji su se registrovali, dobili su papir koji vrijedi 14 dana od dana registracije. Dokument, koji izdaju institucije države BiH (Služba za strance, Ministarstva sigurnosti), sadrži lične podatke osobe koja je registrovana, ali i fotografiju i otiske prstiju koji su pohranjeni u elektronsku bazu podataka i kao takvi dostupni nadležnim organima.
Nakon 14 dana, vrši se dalja registracija, tj. predaja zahtjeva za azil. No ovdašnja administracija je tako spora i neefikasna, ali uspješno čini sve da onemogući traženje azila ostavljajući ljude u vakumu i bez papira. Od njih se traži da u roku od dvije sedmice nađu mjesto stanovanja i prijave adresu. Kampovi nemaju dovoljno kapaciteta za sve koji su u BiH, pa nemali broj njih ostaje vani, bez mogućnosti da regulišu status.
Ako je osoba registrovana, ona/on ima identitet i za nju/njega važe isti zakoni kao za sve građane i građanke BiH.
Porast kriminala: Postojeće statistike ne ukazuju na to da su migranti i izbjeglice većinska grupa među počiniocima krivičnih djela, kako u BiH tako i u svijetu generalno.
Vlasti Unsko-sanskog kantona, ali i u drugim dijelovima BiH, nerijetko povezuju migrante i izbjeglice s krivičnim djelima. No, ako gledamo samo primjer USK-a, vidjet ćemo da je u 2018. godini evidentirano 1.406 krivičnih djela, 71 djelo manje nego u 2017., kada nije bilo migranata i izbjeglica. I kada je riječ o kršenju javnog reda i mira, situacija u 2018. je bila bolja nego 2017. godine. Ovu informaciju je usvojila tamošnja vlada.
Migranti siluju: Nema podataka koji mogu podržati ovu tvrdnju. Istovremeno, dok se panika širi, zaboravljamo na one koji su silovali oko 40.000 žena tokom rata, i koji se, njih većina, državljani BiH, i dalje slobodno šetaju oko nas.
Ilegalno prelaze granicu: U uslovima u kojima živimo, sa zatvorenim granicama i ograničenjima na slobodu kretanja, za mnoge je preći granicu na regularnom graničnom prelazu nemoguće. Recimo, ako ste iz Sirije i želite doći u BiH, treba vam viza. Gdje i kako doći do te vize?
U nekim od zemalja iz kojih ljudi bježe, već i zahtjev za pasoš stavlja ih u životnu opasnost. Mnogima krijumčari, koje moraju koristiti, otimaju dokumente. Nekima dokumenti bivaju ukradeni, nekima oštećeni tokom puta.
To što nemaju dokumente ih čini ranjivim, a nikako prijetnjom. Često, ako pričate s ljudima u pokretu, reći će vam da im je jedini cilj da dobiju dokumente, jer to će im vratiti identitet i učiniti ih manje ranjivima.
Migranti prenose bolesti: Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, nema dokaza o bilo kojoj bolesti povezanoj s migracijama. Štaviše, liječnici se uvijek čude koliko su zdravi i izdržljivi. Pojava vaški ili čak svraba je nešto sa čim se lako može nositi, samo ako se osiguraju uslovi za održavanje lične higijene.
Ulaze u napuštene objekte, gdje spavaju i borave: Prije četiri godine, ministar Dragan Mektić, ali i ljudi iz UNHCR-a i IOM-a, govorili su da je BiH spremna primiti veći broj izbjeglica ako ruta skrene iz Srbije. Isto su to govorili u jesen 2017., kada je broj osoba koje su ušle tek neznatno porastao. No, u proljeće 2018. hiljade ljudi je spavalo na otvorenom.
Onih 5.000 mjesta koje je ministar Mektić spominjao 2015. nikada niko do danas nije vidio.
Ljudi koji borave napolju nisu to sami izabrali, nego im država i oni koji su nadležni nisu pružili human i dostojanstven, ili bilo kakav smještaj, kako im postojeći zakoni nalažu.
Istovremeno, vlasti plaše ljude koji žele ponuditi smještaj, besplatno ili uz naknadu. Zakon ne sprečava nikoga da ugosti ili izdaje smještaj osobama koje su registrovane, dakle imaju ili registraciju koja važi 14 dana, karticu iz kampa, ili žuti karton.
Imaju pametne telefone: Telefoni su im jedini način da se orijentišu i budu u kontaktu s porodicom. Prema dostupnim istraživanjima, izbjeglice i migranti troše barem jednu trećinu svog novca samo da ostanu povezani. Svakodnevni, ili barem povremeni razgovori telefonom, mogućnost da vide djecu bar na ekranu, čini njihov užasno težak put malo lakšim.
Govore nerazumljivim jezikom: Ljudi koji su u pokretu u BiH su došli iz drugih zemalja, gdje se govore drugi jezici. To nije krivično djelo. Ujedno, važno je reći da naša policija, čak ni Služba za strance, a još manje druge službe, nema dovoljno uposlenika koji poznaju strane jezike, što im je zakonska obaveza. Neće ih nikada ni imati ako ne počnu misliti o integraciji ljudi koji govore sve te jezike.
Šalju ih u Bihać i Kladušu: Barem četiri godine kroz zemlje Evrope prolaze na stotine hiljada izbjeglica i migranata. I nemoguće je reći da ih neko šalje negdje. To su ljudi u pokretu koji, što je normalno s obzirom na način kako putuju, moraju da se kreću putevima koji su im lakši, brži, sigurniji… Ne postoji neka globalna urota protiv Krajine.
Za sve je krivo Sarajevo: Pretpostavimo da oni koji ovo govore krive administrativno Sarajevo, tj. ljude koji sjede u vladama, entitetskoj i državnoj. A tu su ljudi iz cijele BiH. Ponavljati ovaj mit o tome kako je Sarajevo krivo za nešto, ide u korist isključivo lokalnim političarima, od kojih većina, da budemo realni, silno teži da bude u tom Sarajevu u ministarskim foteljama. Ovaj mit ujedno razdvaja građane i građanke i onemogućava im da budu ujedinjeni u traženju rješenja za probleme koje dijelimo.
Samo u Bihaću ima izbjeglica i migranata: Iako su najvidljiviji, i vjerovatno i najbrojniji, u ovom dijelu BiH, ljudi u pokretu ima u cijeloj državi: od Bileće, Mostara i Trebinja do Goražda, Srebrenice, Tuzle, Sarajeva… Doslovno se nalaze i kreću svuda. Dio ih granicu ka EU prelazi na sjeveru zemlje, odakle je najbliže doći do Šengenske zone, čemu teže, a dio pokušava na drugim mjestima. Da, najviše ih je u Krajini, ali nije istina da su samo tamo.
Migrantima treba ograničiti slobodu kretanja: Niz zakona i međunarodnih konvencija koje je BiH potpisala nalaže da izbjeglice i migranti, tražitelji azila, moraju imati slobodu kretanja. Sve te zakone i konvencije u ovom trenutku krše vlasti u BiH, naročito u USK-u, ali i na državnom nivou, jer ne reaguju na to drastično kršenje ljudskih prava.
Pritom, apsurdno je to raditi ako imate u vidu da je riječ o ljudima u pokretu koji pokušavaju napustiti BiH, i koje vlasti, npr., USK-a ionako ne žele. Kako će onda otići?
Sve su muškarci: Prema podacima UNHCR-a, polovina od svih ljudi u pokretu su žene i djeca. Većina se zaustavlja u prvoj zemlji u koju dođu i gdje se osjećaju koliko toliko sigurni. Najčešće mladi muškarci nastave put, koji je težak i niko ne zna koliko će trajati. Oni su jači, izdržljiviji i lakše im je naći posao kada dođu u zemlju u kojoj će tražiti azil i gdje će potom pokušati dovesti porodicu.
Činjenica je i da muškarci često odlaze nevoljni da gube živote u besmislenim ratovima, koji u nekim zemljama, recimo u Afganistanu, traju desetljećima.
Činjenica je da su među onima koji stradaju na mukotrpnom putu do Evrope najčešće žene i djeca. Uz to, za porodice je teže i logistički da se kreću. Život na putu, ali i kampovima, izuzetno je težak i žrtve su najčešće žene i djeca, piše Analiziraj.
OSLOBOĐENJE PORTAL
