Za razliku od njega iako ima otvorene aspiracije da bude predstavnik svih Srba u regionu Vučić u izjavama nije prešao crvenu liniju i sebe nazvao predsjednikom Srba u BiH. Milanović jeste, i to nigdje drugo nego u New Yorku gdje je sebe samoproglasio predsjednikom Hrvata u BiH. Ovim je Milanović samo nastavio koračati utabanim ratnim stazama presuđenog udruženog – zločinačkog poduhvata kojim se BiH željela podijeliti.
Ovakva skandalozna izjava trebala bi najviše zabrinuti Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a koji osim sebe nikog ne smatra legitimnim predstavnikom Hrvata u BiH. Zabrinuti bi trebali biti i bošnjački poltroni jer ako je vjerovati Milanoviću BiH već ima četvrtog člana Predsjedništva BiH za što se zalaže NIP.
Ako ćemo biti objektivni Hrvatima u BiH čak je Željko Komšić draži od Zorana Milanovića. To najiluzornije pokazuje broj glasova iz BiH koje je Milanović osvojio u utrci za Predsjednika susjedne države. Manje od 3.000 Hrvata u BiH dalo je podršku Milanoviću, što je manje od 10 posto onih koji su izašli na izbore. Ako bi u obzir uzeli da oni što ne glasaju u Milanovićevoj politici nisu vidjeli razlog da ipak izađu na izbore jasno je da Milanovićeva popularnost u BiH pada ispod pet posto. Gledano iz perspektive trenutnih odnosa u BiH Milanovićeva politika je ipak jasna, njemu je potpuno u redu da manjina upravlja većinom. Analogno tome bilo bi za očekivati da se Milanović u Hrvatskoj založi za konstitutivnost Srba koje je Oluja otpuhala na nivo nacionalne manjine.
Svojim političkim diletantizmom Milanović je danas otišao i korak dalje jer kada sagledate brojke i njegovo ponašanje on trenutno više liči na potrčka Dragana Čovića nego na predsjednika „svih“ Hrvata. Od izbora na kojima ga je HDZ pomeo u BiH Milanović je, stiče se dojam, obišao više gradova u BiH nego u Hrvatskoj. Kao i svi poklonici UZP –a naravno nije došao u Sarajevo, ili Tuzlu, jer kome će vjerovati nego Čoviću, tamo ne žive legitimni Hrvati.
Svojim posljednjim nastupom Milanović je (ne)svjesno najviše štete nanio Hrvatima jer je svojom tragikomičnom politikom banalizovao pojam legimiteta za koji se zalaže Dragan Čović. Kada bi slijedili njegovu logiku predstavljanja Hrvata i prihvatili narativ Aleksandra Vučića da bude predsjednik svih Srba onda bi zahtjevi za izbornu reformu trebali ići u pravcu da samo Bošnjaci i ostali biraju svoje članove Predsjedništva, jer ih Hrvati i Srbi dobiju na izborima u susjednim državama.
Ako već banalizujemo stvari kao što to Milanović čini onda on kao predsjednik susjedne države ima veliki uticaj na Obavještajno – sigurnosnu agenciju BiH (OSA) jer se direktor izjašnjava kao Hrvat. Iz te perspektive mogli bi reći da Milanović otvoreno zagovara agresiju na BiH kojom bi se legaliziralo da kao u slučaju Buškog jezera prirodnim bogatstvima BiH raspolaže parlament susjedne države.
Nakon Milanovićevog istupa tek „posmatraču“ Christianu Schmidtu kojem još svi u BiH ne priznaju legitimitet tek ništa neće biti jasno. Zato je bilo možda bolje da nije žurio sa posjetom Zagrebu gdje je s premijerom Hrvatske razgovarao i o Izbornom zakonu u BiH. Ovako moglo bi se tumačiti da je i Schmidt pogrešno shvatio kako se unutrašnja politika BiH treba voditi u susjedstvu. Ako ipak nije tako onda Milanović za razliku od Vučića nije bio, već je "ratni huškač".
