13. juli za majke Srebrenice i preživjele svjedoke genocida uvijek znači obilazak 12 stratišta najvećih stradanja Bošnjaka. Samo rijetka mjesta su obilježena. Zbog toga žene i majke teže očuvati tradiciju zajedničkog obilaska, iako im je svaki put teško doći na mjesto gdje znaju da su njihovi najmiliji udahnuli posljednji put.
Mjesto koje je trebalo značiti sigurnost, a mnogim Bošnjacima značilo je smrt, policijska stanica, označena je i jedna od prvih lokacija obilaska. Gledala je Šehida Abdurahmanović kako joj muža odvode tamo već te ‘92. godine. Kaže tada je genocid počeo.
“Kad je moje dijete zaplakalo i čudan neki krik iz usta mog djeteta je izašao i jedan od tih momaka je meni sa pogrdnim riječima da sjednem i mog muža odvode. I po informacijama kasnije on je doveden, nije dugo držan u zgradi, odmah je odveden u podrum i likvidiran”, prisjeća se Šehida.
Nedaleko u Potočarima, u jednoj bijeloj kući držani su zarobljeni muškarci, dječaci, djedovi. Stotine su ubijene. Sjećaju se žene Srebrenice kako su ih pored kuće razdvajali. Sjećaju se posljednjih pogleda jednako i Kada brata Ekrema i Mevla supruga.
“On je ovdje odveden, a ubijen je Zeleni jadar. Ukopala sam ga u četvrtoj dženazi… Tako je pisalo u papirima da je odavde transportovan i da je u Zelenom jadru”, kaže Mevla Smajić.
Kada Hotić iz Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” prisjetila se priče jednog unproforca.
“Jednom je rekao pa su mu zabranili da priča da su ovdje tim ljudima isjekli sve što je nos, oči, uši i bila je žena koja je tražila vodu. Skoro je zanijemila kad je to vidjela. Na jednoj gomili oči, one me oči kaže gledaju”, kaže.
Iako nema oznake šta se tu događalo, utjehu pruža što majke mjestu mogu prići. Bol, tuga i tišina zavladaju kod Zemljoradničke zadruge u Kravici. Baš na datum obilaska ‘95. godine 1.500 muškaraca koji su 11. jula krenuli šumom do slobode, zarobljeni su. Dvjesto ih je odvedeno u školu Vuk Karadžić, 1.300 ubijeno baš tu.
Nura je izgubila tri sina i muža, Vasvija tri brata. A ljutnja i tuga pomiješano se jave kad dođu do kapije i polože cvijeće gledajući u prozore kroz koje su njihovi najbliži ubijani.
“Ovo je sramota što se ovako dešava od našega naroda, da ne uđemo gdje su naši najmiliji, gdje je najveći zločin bio. Ja kažem da uzmemo kliješta i da ovo razvalimo i uđemo pa nek me i ubiju”, kaže Nura.
Za razliku od stratišta na Novoj Kasabi koje je otkriveno već ‘95. američkim satelitskim snimcima, na Kravici nema oznake. Pojedini svjedoci su čudom, kako kažu, ostali živi. Priče su ispričali i ostavili ih mlađim generacijama da se pamte i zasad kod kapije pričaju.
“Na najbrutalniji način su ubijali ljude tako što su kroz ove otvore ubacivali tromblone, bombe, komadali su njihova tijela… Ima preživjelih svjedoka. Nekih 5 do 10 centimetara ta hala je bila natopljena krvlju”, ističe Ahmo Mehmedović, vanjski saradnik Memorijalnog centra Srebrenica.
Brutalnih ubistava prisjete se i u Orahovcu, Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici. Učeći Fatihu i polažući cvijeće odaju počast stradalim i ostave cvijetni trag da obilježe masovna stradanja. Za sada većinom samo majke i preživjeli, a nadaju se da će priču nastaviti i mladi da brutalni pokolji genocida nikada ne budu zaboravljeni.
