Upiru se godinama međunarodni faktori kako bi pronašli političku formulu koja bi Bosni i Hercegovini omogućila normalno funkcionisanje i integriranje u međunarodne institucije. No, ono što smo vidjeli do sada govori da su njihova upiranja uglavnom išla u krivom pravcu, jer su birali pogrešne igrače.
A po(grešni) igrači igraju loše utakmice pa država Bosna i Hercegovina nikako da progleda. U posljednjem modelu koji je priznali ili ne kreirala međunarodna zajednica ponovo imamo stare miljenike predvođene HDZ-om, SNSD-om i konglomeratom stranaka okupljenih oko SDP-a BiH.
Slično je bilo 2000. godine, kada su Amerikanci otvoreno i bez maski kreirali vlast s SDP-om i desetak satelitskih stranaka. Godinama su greške te vlasti ispravljane. Kada je 2010. formirana vlast u kojoj su ključnu ulogu imali SDP, SDA, HDZ i SNSD međunarodni faktor ponovo je odigrao ključnu ulogu, pa je SDA izbačena, a SDP i SNSD vodili ključnu riječ.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine tada je igrala sličnu ulogu kao i danas. Ispunila je san stranaca o eliminisanju SDA, a potom ispunjavala želje svojih partnera SNSD-a i HDZ-a i zauzvrat nekažnjeno kršila propise u namještanju svojih kadrova. Stoga, priča o SDP-u i odnosu spram državnih institucija i same države i ne može početi bez korijena problema.
A taj korijen sadržan je u činjenici da zbog rijetkog i povremenog boravka u vlasti SDP postaje raspojasani pokret koji nije u stanju sagledati posljedice svojih odluka.
Tako je ova stranka pod vodstvom Zlatka Lagumdžije odlučila da je sukob interesa ono kada oni optužuju druge, a ne kada CIK BiH zabrani djelovanje njihovoj perjanici Lidiji Korać. Pa je Predsjedništvo BiH i pored zabrane Lidiju Korać namjestilo u misiji u NATO-u.
A onda je Lagumdžija otišao i korak dalje, pa po evropskom bontonu s SNSD-om 2013. godine sklopio sporazum o zakonima, pa usvojio Zakon o sukobu interesa. Koliko je to bio dobar zakon govore dvije činjenice - na njega je burno reagovala Delegacija Evropske unije u BiH, a ni dan danas zbog tog zakona nemamo do kraja definisane zakonske normative u toj oblasti.
I čini se da je Lagumdžija ili njegov duh ponovo u SDP-u BiH, pa se ovih dana najavljuje reforma, ona kadrovska, u Centralnoj izbornoj komisiji. Želja je to Dragana Čovića i Milorada Dodilka da vrate kontrolu nad jednom od ključnih državnih institucija. Neće više Milorad Dodik da mu se broji koliko je ukrao glasova, niti Čović želi da tamo sjede neki po HDZ-ovim modelima nelegitimni. A SDP i njegovi patuljci izdašno su povikali tu smo drugovi, mi ćemo to završiti.
Cijenu tog njihovog završavanja mogla bi platiti država Bosna i Hercegovina jer SDP nema drugog načina da ispuni zahtjeve svojih partnera do li da izvrši pravno nasilje.
Izborni zakon Bosne i Hercegovine jasno precizira da se članovi Centralne izborne komisije biraju na sedam godina. Mandat im može prestati u slučaju smrti i slično, a smijenjeni mogu biti samo ukoliko se ogriješe o zakon i naprave teže povrede.
Dakle, političke stranke u Parlamentu Bosne i Hercegovine nemaju osnova i načina da smijene postojeći saziv Centralne izborne komisije. Osim da plan SDP-a i njihovih patuljaka nije da se mimo zakona izaberu članovi CIK-a koji će potom diverzijom preuzeti kabinete postojećih članova. Kada vidimo kako se pravi vlast i cjelokupan razvoj situacije možda i pravni haos nije isključen.
Na sve to upozorenja stižu i iz redova samog SDP-a. Pa tako njihov zastupnik u Skupštini KS i delegat u Domu naroda FBiH Irfan Čengić poručuje da ne vidi razlog za smjenu CIK-a. Sličnog stava s mnogo jasnijim upozorenjem SDP-u šta njihovo igranje s CIK-om znači oglasio se i državni zastupnik Zlatan Begić.
No, kada hoće, SDP pronađe svoje spin majstore. Tako nam je Žarko Papić pojašnjavao da se s Dodikom treba razgovarati o tri antidržavna projekta, a Vehid Šehić, koji bi morao znati pravila, spinuje kako se može smijeniti CIK BiH.
Lagumdžija je već poprilično uništio ono što je SDP trebao i morao biti. Manipulacijama i igrama sa svim i svakim uveliko je ugrozio ugled SDP-a, rastjerao veliki broj kvalitetnih kadrova i ispunjavanjem želja partnerima koji i ne mare previše za državu obavezno gurao SDP u loš izborni rezultat nakon vladavine.
Stoga bi u SDP-u morali shvatiti da je ono što će raditi u narednom periodu minsko polje, a od načina kroz koji će prolaziti, ovisi hoće li politički izginuti kada dođu novi izbori. Lagumdžijin duh ili gledanje na vlast otvorenih usta, šta god da bili razlozi možda im je ovo i posljednja prilika da pokažu koliko su uistinu socijaldemokrate i nadasve koliko zaista pripadaju probosanskom političkom frontu.
Jer, krenu li putem kojim su išli 2000, 2010. i 2013. godine ubrzo će ući u slijepu ulicu iz koje će se vraćati decenijama, a upitno će biti mogu li se vratiti. Razumljivo je da svaka stranka želi vlast, ali to ne može biti opravdanje da se ide u razaranje države kojom se želi vladati.
Svaki ispunjeni uvjet/uslov HDZ-a i SNSD-a je kilometar naprijed ka konačnom raspadu ove zemlje. Znaju to u SDP-u, odlično su na to upozoravali SDA. Samo je problem vide li to sada, kada su ministarstva, direktorska mjesta, nadzorni i upravni odbori na vidiku.
Jer, političko sljepilo SDP-a može biti ozbiljan pucanj u državnost BiH!
