U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Iza nas su dva kongresa koje su održale političke stranke. SDP i Naša stranka praktično nisu ništa birali – njihovi predsjednici su dobili još jedan mandat (Edin Forto) i nekakvo vanstatutarno produženje od dvije godine (Nermin Nikšić), dakle, nije bilo nikakvih unutarstranačkih izbora. Sve je šarada od demokratije, koja nije bila niti barem prividna. Ranije je vlasnik HDZ-a, Dragan Čović, jednostavno sam sebi produžio još mandat, kao da mu je ta stranka ćaćevina, a ne neka demokratska vrijednost u koju se ko fol udružuju građani. SDS je danas izabrao također novog šefa, Milana Miličevića, koji također nije imao protukandidata. Prošlo je više od 30 godina od prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, a stranačka demokratija je svedena na nulu, i što je najgore – iz godine u godinu to postaje sve gore. I odgovorno se može zaključiti da je prije bilo više demokratije i u strankama i u društvu općenito.
I najveća bošnjačka stranka bi trebala birati predsjednika na jesen i kvota na Bakira Izetbegovića je 1,02 – dakle, i tamo će prva glava ostati ista. O DF-u ne treba ni govoriti – ona u svom imenu ima ime Željka Komšića bez koje ne bi ni postojala, tako je i sa drugim strankama poput privatne Fuada Kasumovića ili Mirsada Kukića. Tako je i sa NES-om, NIP-om Dine Konakovića, tako je i na kraju sa SNSD-om Milorada Dodika. Demokratija ne stanuje u našim strankama. To su uglavnom društva jednog lica, bez ikakvog demokratskog kapaciteta što se na kraju prenese i u organe vlasti, u institucije i zato imamo ovakvu papazjanuju od vlasti kakvu imamo. Sve ovo je proizvod ogromne moći koju crpe stranački lideri, ali niko od njih nema odgovornosti da prizna vlastite greške, da ponudi nekom drugom da upravlja, čak je tu SDS bio realno najdemokratskiji – eto dokle smo došli.
A oni koji bi se trebali upustiti u bilo kakvu demokratsku borbu, šute. Jedan takav bezličan lik je Denis Bećirović. On nije imao hrabrosti da javno kaže šta misli o produženju mandata Nerminu Nikšiću. Šuti, zato što je to političar bez karaktera jednog demokrate borca, nego je potvrdio tezu da se radi o jednom budžetskom aparačiku koji samo zna pisati besmislena dosadna otvorena pisma puna praznih fraza. Taj Denis Bećirović je pustio drugog budžetliju, Irfana Čengića, koji je također svoju karijeru započeo na budžetu i ima namjeru da na njemu dočeka penziju, da Nikšiću kaže sve ono za što Bećirović nema hrabrosti. Ali građani su tog Bećirovića izabrali i bilo je onih koji su tvrdili da on nije nikakva promjena u Predsjedništvu BiH nego samo zamjena za SDA-ove kadrove, ali je populizam opet pobijedio. I te stvari su povezane – kada i stranke budu istinski demokratske, tada se i u društvu može očekivati veći stepen demokratije. Ovako imamo na desetine malih stranačkih diktatorčića koji će vedriti i oblačiti, ne zato što oni tako žele – nego što ih u tu poziciju dovedu građani za izborima.
