Munib je particip aktivni od glagola „enabe“ koji ima značenje vraćanja.
U ajetima se ova riječ koristi za imenovanje onog koji se vraća – kaje Uzvišenom Allahu. Tako se u 27. ajetu sure Ra’d (Grom) navodi: „Nevjernici govore: „Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?“ Reci: „Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća (munib)“
Ragib Isfahani glagol „enabe“ definiše kao glagol koji označava povratak Allahu, dž.š., koji se reallizuje preko tevbe i iskrenog činjenja dobrih djela.
Uzvišeni u Kur’anu kaže: „Učinio to je, doista krivo!’ – reče Davud – ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo’. I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se (ve enabe).“ (Kur’an, Sa’d, 24)
Kalb-i-munib se spominje u 33. ajetu sure Kaf. Od 31. do 33. ajeta iste sure, Uzvišeni Allah govori o onima koji su čestiti, koji se Allahu dž.š., kaju, bivaju Njemu odani; o tome da će Džennet nastanjivati: „A Džennet će biti primaknut čestitima (muttekinima), neće biti ni od jednog daleko – Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se bude kajao (evvab) i čuvao (hafiz), koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio (munib).“
Ovako je Korkut preveo termin „munib“ označivši ga kao „srce odano“. Dakle, dužnost nas robova jeste da se Njemu obraćamo, samo na Njega oslanjamo i da jedino kod Njega utočište tražimo. Trebamo da pazimo i da pokažemo krajnji oprez da ne bi prekoračili granice koje je Allah, dž.š., postavio!
