Obojici je sud kao olakšavajuće okolnosti uzeo to što su „porodični ljudi“, pa je prvi je dobio 30 dana zatvora, drugi uslovnu kaznu.
Navedeni slučajevi se savršeno uklapaju u kaznenu politiku sudova u BiH, kada je u pitanju nasilje u porodici.
Ali, ima i gore: siledžiju, koji je davio suprugu, dok je ona u naručju držala njihovo maloljetno dijete, i prijetio joj da će zaklati i nju i dijete, ako ga prijavi policiji, sud je oslobodio zbog „nedostatka dokaza“.
Uprkos tome što je sudu predočena medicinska i foto dokumentacija, kao i svjedočenje policajca i socijalnog radnika, sud je kao „nedostatak dokaza“ uzeo to što je žrtva odbila da svjedoči. Tako je sudija povjerovao tvrdnjama optuženog da je sve to „izmišljotina“.
Ovaj slučaj se dogodio u jednom gradu u Federaciji BiH, a naveden je u Analizi presuda za nasilje u porodici u BiH, u izdanju Atlanske inicijative.
Nekažnjeno nasilje nad majkom
Žrtve nasilja u porodici često odustaju od svjedočenja, što pod pritiskom, što zbog sramote ili u nadi da će se nasilnik „popraviti“. U takvim slučajevima pravosuđe „pere ruke“ i odustaje od slučaja.
U najnovijoj analizi, koju su provele Aleksandra Petrić iz Fondacije „Udružene žene“ Banjaluka i Dženana Radončić, asistentkinjana Pravnom fakultetu u Zenici, navodi se još jedan šokantan primjer.
Tužilaštvo je odustalo od krivičnog gonjenja sina nasilnika, koji je svojoj majci nanio teške tjelesne povrede.
Tako stvari stoje u BiH 10 godina nakon ratifikovanja Istanbulske konvencije, kojom se država obavezala na borbu protiv nasilja u porodici i zaštitu žrtva.
Što se zakona tiče, oni su usklađeni sa Konvencijom, a u tom smislu najviše je napredovala RS.
Za osnovni oblik krivičnog djela nasilje u porodici u RS zakonodavac predviđa novčanu kaznu ili kaznu zatvora do tri godine.
Zakon drumom, praksa šumom
Ako je nasilnik koristio oružje ili opasno oruđe, kojim bi mogao ozbiljno povrijediti žrtvu, zaprijećena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Ako je zbog nasilja nastupilo teško narušavanje zdravlja, ili je nasilje učinjeno prema djetetu ili u prisustvu djeteta, zakon predviđa kaznu zatvora od dvije do deset godina.
Ali, zakon je jedno, a praksa drugo. Tužioci i sudije često zažmure na činjenice, pa se skoro sve slučajeve, čak i one u kojima su „u igri“ noževi, pištolji i eksplozivne naprave, kvalifikuju kao „obično“ nasilje u porodici, što, naravno, ide na ruku nasilnicima.
Takav slučaj se desio i u Foči, kada je nasilnik na suprugu bacio veliki kuhinjski nož, koji joj se zario u butinu, a zatim dohvatio i drugi nož i pojurio za njom. U podizanju optužnice se ne uzima u obzir „upotreba opasnog oruđa“.
Aleksandra Petrić i Dženana Radončić, navode da se više od 70 odsto slučajeva okončava bez suđenja, sporazumom o priznanju krivice, odnosno „nagodbom“. Rezultat ovakve prakse su sramno male kazne.
Od 82 analizirana postupka, koja su okončana presudom, u 53 postupka je izrečena uslovna osuda, što čini 65 odsto od ukupnog broja izrečenih kazni – navodi se u analizi.
Sudovi izriču uslovne osude i počiniocima koji su višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela, pa čak i onima koji su ranije već kažnjavani za nasilje u porodici.
Sudovi su izrekli kazne zatvora u samo 15 analiziranih krivičnih postupaka, odnosno u 18 odsto slučajeva.
Dosuđene su kazne zatvora u rasponu od 30 dana do dvije godine, iako se radi o nasilnicima koji su višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela i koji su pored nasilja u porodici počinili i druga krivična djela, najčešće ugrožavanje bezbjednosti ili nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih stvari – navodi se u analizi.
Čak i u najtežim oblicima porodičnog nasilja, za nasilnika se uvijek nađe sijaset olakšavajućih okolnosti: priznanje krivice, kajanje, siromaštvo , nezaposlenost, pa čak i starosna dob, bilo da je nasilnik mlad ili star.
Fini porodični ljudi
Ipak, najveći paradoks je što se u čak 40 posto analiziranih slučajeva, porodičnim nasilnicima, koji bezdušno maltretiraju svoje supruge i djecu, kao olakšavajuća okolnost uzima to što su „porodični ljudi i očevi“.
Otežavajuće okolnosti za nasilnike se rijetko navode. Ali, čak i kada su sudovi uzimali u obzir raniju osuđivanost, kao otežavajuću okolnost, izricane su uslovne osude ili minimalne kazne zatvora.
Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije „Lara“ i osnivač Sigurne kuće u Bijeljini, smatra da se iz olakšavajućih okolnosti, navedenih u obrazloženjima presuda, mogu pročitati rodni stereotipi i nerazumijevanje nasilja kao ozbiljnog društvenog problema, koji dovodi do drugih problema, kao što su porast kriminala, reprodukcija siromaštva, nasilja i maloljetničke delinkvencije.
Ona ocjenjuje da su obrazloženja presuda u principu površna, a olakšavajuće okolnosti, koje se najčešće navode, djeluju groteskno.
Strašno je nekom ko ugrožava porodicu i svoju suprugu i djecu dovodi u situaciju da žive u teroru, kao olakšavajuću okolnost uzeti to što je porodičan čovjek. Logičnije bi bilo da je to otežavajuća okolnost – zaključuje Radmila Žigić.
Alkohol kao opravdanje
Samo u jednoj od 82 analizirane presude, kao otežavajuća okolnost za nasilnika navodi se zavisnost od alkohola, iako je alkohol vrlo čest „pratilac“ nasilja u porodici.
U tri analizirana slučaja iz izjava vještaka se vidi da je alkohol doveo do smanjene uračunjivosti nasilnika, što mu je sud uzeo kao olakšavajuću okolnost.
