Kršćansko-demokratska unija njemačke kancelarke Angele Merkel (CDU) ukupno 50 godina vlada federalnom republikom starom 71 godinu. Kada ona odstupi na jesen, nakon 16 godina na ovoj poziciji, sigurno je pretpostaviti da će je naslijediti neki drugi CDU-ovac. Ko će to biti?
U narednih nekoliko sedmica, CDU će održati svoju 33. stranačku konvenciju i izabrati novog lidera. Ko god to bude, bit će vjerovatni kandidat CDU-a za kancelara kada Merkel odstupi, a gotovo je sigurno da će CDU biti u vrhu na općim izborima narednog septembra, kada će zauzeti vodeću poziciju u formiranju naredne vlade.
Trojica muškaraca koji se natječu za vrh ove stranke nisu poznati vani. Prvi (po abecedi) je Armin Laschet, ministar predsjednik Sjeverne Rajne-Vestfalije, dugogodišnji marljivi član stranke čija karizma nije na nivou njegovih kompetencija.
Sljedeći je Friedrich Merz, koji je predvodio vijeće CDU-a u Bundestagu prije dvije decenije dok ga nije izgurala Merkel dok se pripremala za utrku do vrha. Nakon što je otišao u privatni sektor i zaradio mnogo novca, on se ponovo želi vratiti.
Treći je Norbert Röttgen, predsjednik komiteta za vanjsku politiku u Bundestagu. On je na kratko bio na poziciji ministra za okoliš s Merkel na čelu dok ona nije otpustila svog momka svijetle kose.
Ko je Merkelin prećutni favorit?
Laschet je Merkelin prećutni favorit, ako ni zbog čeg drugog onda zato što druga dvojica imaju neizmirenih računa sa “Mutti” (mamom), čiji je put do moći posut ne tako neopoklebljivim rivalima. Zbog pandemije korona virusa, ne znamo još kada i kako će CDU birati novog lidera. Ali bilo da se susretne fizički ili virtualno, ova stranka će ovaj mjesec odlučiti o datumu konvencije sredinom januara.
Nema pravog favorita. Merz je dobio 27% podrške na nedavnoj anketi, ali mu popularnost opada. Röttgen je imao 16% i uživa u malom porastu. Laschet zaostaje za obojicom, a 21 posto ispitanika koji su zaokružili „nijedan od ponuđenih“ pojačavaju nesigurnost.
Očigledno pitanje je za šta se svaki od kandidata zalaže. Ali to nije lako odgovoriti u tako dosadno i možda na sreću, centrističkom političkom sistemu. Njemačka krajnja desnica i krajnja ljevica zajedno imaju svega 20-tak posto ispitanika na anketama. Većina glasača bira velike stranke (iznad svega CDU), koje djeluju kao supermarketi, nudeći ponešto za svakoga, bez iznenađenja i remećenja.
Reklama
Tokom prve polovine 20. stoljeća – od cara Wilhelm II do Führera – Njemačka je bila „najzanimljivija“ država na svijetu. Unutra je bila politički vulkan i smrtonosna prijetnja za susjedne nacije. Danas, kao rezultat dva katastrofalna svjetska rata, agresivna je kao ljenjivac, a politike joj variraju između stabilnih i pouzdanih.
Tako dakle natjecanje ljepote u CDU nije ni slično urnenbesnim primarnim izborima Demokratske stranke u SAD-u ove godine, gdje su senari Bernie Sanders iz Vermonta i Elizabeth Warren iz Massachusettsa slijedili kurs oštre ljevice. Njemačka nema ni Donalda Trumpa na sceni. Politika ove države je „kontinuitet über alles.”
Stručnjak za vanjsku politiku
Laschet se takmiči na osnovu iskustva ministra-predsjednika najmnogoljudnije od njemačkih 16 država – što je prednost koja nedostaje Merzu i Röttgenu. Njegove prećutne poruke su na nivou „još četiri godine merkelizma“: bez iznenadnih poteza u domaćoj i vanjskoj politici.
U međuvremenu, Merz, koji je započeo kampanju držeći desnu stranu CDU stola (više atlanticizma i ekonomije slobodnog tržišta), pažljivo balansira svoj ritam. Ni on ne želi „nikakva puknuća“, ali isto tako vjeruje da je Njemačka „previše usporila“. Pa hajdemo onda imati i jare i pare.
Röttgen, najmlađi od trojice, zvuči kao najhrabriji. Hvaleći se svojim iskustvom stručnjaka za vanjsku politiku, on želi biti oštriji prema Rusiji i Kini nego druga dvojica. Ali pod njegovim vođstvom ne bi bilo „ ni potpunog nastavka niti prekida“ sa Merkelinom erom.
Stoga će stabilnost i dalje biti glavna značajka njemačke politike. Nema desničarske nepodobne ličnosti kakva je francuska Marine Le Pen ili talijanski Matteo Salvini, niti ima radikalnih ljevičara kao što je britanski Jeremy Corbyn, bivši lider Laburističke stranke. Dok SAD i Velika Britanija imaju dvostranačke vlade, Njemačka, kao i većina kontinentalne Evrope, upravlja kroz multistranačke koalicije koje radikalno ne mijenjaju stavove sa svakim izborima.
Balans moći
U svakom slučaju, ko god pobijedi na utrci u CDU u januaru i postane kancelar u septembru morat će vladati u tandemu ili čak u trojci. Zbližene pandemijom, koja je favorizirala sile koje jesu na vlasti, CDU i njena bavarska sestrinska stranka, Kršćanska socijalna unija (CSU) će vjerovatno osigurati 35 posto glasova. Malo ulijevo, Zeleni bi mogli dobiti 20 posto glasova, što bi ih činilo prirodnim koalicionim partnerom za CDU/CSU.
Ovaj aranžman balansa moći obećava kontinuitet, što nije posebno uzbudljivo. Mi u medijima bismo uskoro mogli sjetno gledati na Trumpa, koji je i pored svih svojih mana, bio najzabavniji lider 21. stoljeća. Ali u ova teška vremena, kada COVID-19 još nije iskorijenjen, a ekonomija još tone, spori centrizam nije najgori ishod za evropsku vlast.
Osim tri deklarisana takmičara u CDU, postoje još dvojica koja umjesto da idu konvencionalnim putem – prvo predsjednik pa onda kandidat za kancelara, igraju igru čekanja. Možda će stranci dosaditi trio Laschet, Merz i Röttgen, i možda će željeti nekog ko je svakodnevno javnosti pred očima. Jedan je ministar zdravstva Jens Spahm, marljivi političar koji je, zahvaljujući pandemiji, stalno u vijestima. Drugi je lider CSU-a, Markus Söder, iznimno ambiciozan koji neumorno radi intervjue i dijaloške emisije. Ali nijedan od ovih pet kandidata ne bi pokrenuo revolt protiv Mutti i njenog naslijeđa. Naredni njemački kancelar, sigurno je predvidjeti, će biti Merkel bez Angele.
