Granić je govorio o političkoj situaciji u tom trenutku između Hrvatske i BiH.
“U BiH se nakon ‘velikosrpske agresije dogodio nesretni rat Bošnjaka i Hrvata’, a posebno su bili ugroženi Hrvati u srednjoj Bosni. Hrvatska je podržala referendum o samostalnosti i nezavisnosti BiH, prva poslala veleposlanika u Sarajevo, zbrinula oko 700.000 izbjeglica iz BiH (Hrvata i Bošnjaka), a njih oko 300.000 prošlo je kroz Hrvatsku u treće zemlje”, rekao je Granić za Večernji list.
Osvrnuo se na hrvatsku podršku mirovnim planovima.
“Hrvatska je podržala sva tri mirovna plana za BiH (Cutileirov, Vance-Owenov te Owen-Stoltenbergov), a sva vojna i humanitarna pomoć za Bošnjake došla je preko Hrvatske. Krajem 1993. bilo je jasno da će i Owen-Stoltenbergov plan propasti jer ga Bošnjaci nisu prihvaćali. S druge strane, Hrvatska je u srpnju potpisala s BiH Makarsku deklaraciju, u rujnu Ženevsku deklaraciju (Tuđman – Izetbegović) te u studenome Sarajevsku deklaraciju (Granić – Silajdžić) za rješavanje humanitarnih pitanja, razmjenu zatočenika, prekid vatre i traženje političkog rješenja između Hrvata i Bošnjaka. Unatoč tomu, krajem 1993. položaj Hrvata u BiH bio je politički, vojno i diplomatski krajnje nepovoljan”, istakao je .
“Bez rješenja hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Hrvati u BiH ne bi opstali”
