Ogromna propaganda, stvorena u simbiozi vlasnika kapitala i medija, ne prolazi najbolje po poduzetnike. Neviđen medijski pritisak proizveo je mnogo reakcija radnika na društvenim mrežama, a oni su, pokazuju to i ankete, većinom za povećanje minimalne plate.
Dakle, medijski pritisak vlasnika kapitala proizveo je snažnu reakciju radništva, što je rijetka situacija u Bosni i Hercegovini. Odluka Vlade FBiH o povećanju minimalca u znatnoj mjeri promijenila je političku filozofiju, pa je na sceni odjednom klasno pitanje, a ne nacionalistička ideologija, piše portal Prometej.ba.
Građani nisu samo pripadnici nacije, nego su i radnici, što pokazuje buđenje njihove svijesti o borbi za svoja prava.
Svijest kapitalista o klasnim interesima
Protekli dani posvjedočili su da kapitalisti itekako imaju svijesti o svojim klasnim interesima, ali je nacionalistička anestezija, koju je širila dosadašnja vlast, radništvo držala u mentalnoj blokadi i potpunoj tišini. Povećanje mininalca razorilo je takvu manipulaciju vlasti, a buka o minimalcu probudila je masu koju kapitalisti žele držati uspavanom, upravo zbog agresivnog i kontinuiranog ukidanja radničkih prava. Teško se sjetiti kada je zadnji put Dodik prestao biti tema, iako je baš on tema svih 365 dana u Sarajevu, ali i to se desilo. Ukidanje zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske, što je učinio Visoki predstavnik Christian Schmidt, bila je vijest od pet minuta.
Uplašeni za svoj ekstra profit, poslodavci su pokazali stvarno, rugobno lice i paradoksalno demontirali vlastite ideološke narative – nacionalizam je tema samo onda kada profit nije ugrožen. S druge strane, radnici su hirurškom tačnošću prozreli sve manipulacije medija i minimalnu platu vidjeli kao tračak nade, duboko svjesni da ni taj iznos nije dovoljan.
Vrijedi spomenuti da osim par članova, ni političari Trojke nisu pohrlili da brane odluku premijera Nermina Nikšića, što pokazuje da je podrška povećanju minimalne plate došla većinom iz mase, neizazvana stranačkim pritiskom. Poznati je to instinkt političara, da se temi pridruže tek kada je situacija sasvim sigurna za njih. Sve ubjedljivije saznanje da iza medijske buke ne stoji mnogo toga iznjedrit će i veću podršku radnicima.
Poslodavcima laž visi o koncu
Vidjevši da im laž visi o koncu, Udruženje poslodavaca FBiH, predvođeno notornim Adnanom Smailbegovićem, ispalilo je novu da je čak 130,000 radnih mjesta ugroženo. Prije svega nekoliko dana ta cifra je bila 20,000 radnih mjesta. Ni za jednu ni za drugu cifru nije ponuđen niti jedan argument, nego je izvađena iz rukava s ciljem da stvori paniku. Ipak, Smailbegović, suviše okupiran mržnjom prema radnicima, ispleo je vlastiti demantij tokom svoje antiradničke besjede.
Naime, drvni magnat prvo je priznao da je dobit poslodavaca rasla na čak 10,788 KM po glavni radnika, da bi zatim priznao da plate nisu rasle. A plate nisu rasle, smatra Smailbegović, zbog doprinosa koji su potpuno isti kao i oni doprinosi dok je dobit po radniku rastao! Smailbegović potpuno ležerno pristupa temi doprinosa, ne spominjući primjerice iznos minimalne penzije koja se reguliše upravo kroz doprinose. Smailbegović ne spominje, a to je značajno naglasiti, da radnik zaradi svoje doprinose, te da ih ne plaća poslodavac iz svoje kasice!
Zbog takvih manipulacija u medijima se obično može pročitati da je poslodavac dao platu zaposleniku, dok se rijetko upotrebljava drugačija sintagma, po kojoj je radnik zaradio platu sebi, izdvojio doprinose i ostvario dobit vlasniku kapitala.
Međutim, vrijedi iznijeti i nekoliko podataka koji dominiraju javnom raspravom, ako se tako uopšte može nazvati ova medijska hajka protiv radništva.
Selektivna analogija
Na strani radnika u Bosni i Hercegovini stoji istina, koja efikasno razara sve spinove koje nude plaćeni analitičari. Podatak da poduzetnik zaradi 10,788 KM po radniku danas, dok je 2018. godine zarađivao 5,244 KM jača je od svake manipulacije. Prethodni primjer pokazuje da je i jedan tipični eksploatator tu istinu morao priznati. Poslodavci i njihovi analitičari s uzice izbjegavaju govoriti o radnicima i njihovom položaju ponavljajući da povećanje plate nije problem (ali je ne povećavaju), nego fokus razgovora prebacuju na vlast.
Međutim, itekako je važno da radnici pročitaju i saznaju da je primjerice profitna marža u BiH (2023. godina) čak 7.6% i da su tom maržom prezadovoljni i strani investitori. Radnici trebaju znati da je dobit poslodavaca u zadnjih pet godina narasla sa 1.87 na 5.3 milijarde maraka. Taj novac nisu osjetili radnici! Iako poslodavci preko leđa radnika vode borbu protiv doprinosa, tvrdeći da ne postoji gore okruženje za rad nego u BiH, podaci neumoljivo pokazuju otvaranje više od 1500 firmi u posljednjih pet godina, što je skoro pa firma dnevno.
Ove i još pregršt podataka ponudio je ministar poljoprivrede FBiH Kemal Hrnjić, ali se na njih medijski trabanti u službi kapitala nisu naročito osvrtali jer im ne idu u prilog. Umjesto toga, da bi zaštitili vlastitu poziciju, u prvi plan su isturili sliku samostalnog frizera ili buregdžije koji ne mogu dati doprinose, pa „pošteno“ vrše utaju poreza i varaju državu. O praksi koverti skoro da se normalno govori, uzevši u obzir da se za istu može otići iza rešetaka.
Stoga, jasno je da novca ima, jer su profiti enormni, za šta poslodavci tvrde da odlazi na doprinose i namete. Iako se o stopama doprinosa može razgovarati, ostrvljeno ponavljanje narativa o doprinosima stvara utisak da doprinosi i ne trebaju da postoje, kao da penziono i zdravstveno pravo ne pripadaju radnicima. Upravo je tema radničkih prava potpuno izbačena iz javnog diskursa, pa svi podaci koji su ponuđeni, a kojih smo se i sami dotakli, ne trebaju zamutiti širu sliku o radničkim pravima i borbi kao apsolutnom prioritetu.
U konačnici, radnik i ne mora poznavati sve podatke o maržama ili godišnjim zaradama, ali borbu za veće plate, kao i penziono i zdravstveno ne smije napustiti.
Narativ medija pod kontrolom kapitala
U želji da se upravo taj stav razbije mediji pod kontrolom kapitala selektivno prikazuju podatke o regionu, želeći ubijediti javnost kako postoje neki objektivni podaci koji idu u korist poslodavaca. Tako, na primjer, govoreći o doprinosima Bosnu i Hercegovinu porede sa Njemačkom, navodeći da su tamo doprinosi manji. Međutim, ne spominju da je tamo porez na dohodak veći. Također, porez na dobit je u Njemačkoj 30% u odnosu na 10% u BiH.
Ipak, u Njemačkoj je minimalna plata itekako veća nego u BiH. Ovo selektivno prikazivanje brojki opasnije je od proste laži. Stoga, kada govore o porezu na dobit umjesto Njemačke za primjer navode Crnu Goru gdje je taj iznos 9% i ponovo lažu, jer je to samo za jednu stopu, a postoji i porez od 15%, ponovo veći nego u BiH. U tabeli je moguće pogledati par parametara i uporediti zemlje u regionu.
Ukoliko se podaci porede sa drugom državom, posebno sa evropskim standardima, tada poređenje treba biti u totalu sa tom državom, jer i radnik živi/radi u jednoj državi. Radnik u BiH treba i mora biti poređen sa stvarnim radnikom u Njemačkoj, sa svim primanjima, porezima i doprinosima i konačnom ocjenom kvaliteta tog položaja.
Poslodavci i ekonomski analitičari radnika u BiH porede sa frankenštajnskom kreaturom koja radi u BiH, plaća dobit u Crnoj Gori, a doprinose u Njemačkoj. Na koncu, cilj je uporediti kvalitet života radnika, a ne uporediti brojke bez konteksta. Govoreći o evropskim standardima, u medijima i među silnim analitičarima se ne spominje evropska praksa o takozvanom ‘siromaštvu zaposlenih’, a što podrazumijeva one radnike koji nakon troškova stanovanja nemaju minimalno 60% prosječne nacionalne plate. Nadalje, za države gdje veliki dio stanovništva prima minimalnu platu tada i prosječna plata pada, pa ni ovih 60% se ne smatra dovoljnim pragom.
Međutim, primjetno je da ekonomski analitičari u Bosni i Hercegovini ne slijede niti jednu školu koja bi razmatrala položaj radnika, pa je objašnjivo zbog čega poslodavci rado posežu u zajedništvo sa analitičarima, koji suštinski svoje titule ekonomista koriste samo kao smokvin list za legitimaciju bezočne eksploatacije radnika. Ipak, historijski je veoma lako dokazati da su postojale, a u boljim društvima i dalje postoje, drugačiji pogledi na ekonomsku politiku.
Uvoz radne snage i jeftini moral kapitalizma
Još jedna neizgovorena istina tiče se uvoza radne snage. Podaci iznad nedvojbeno pokazuju da su u periodu korone i kroz inflaciju vlasnici kapitala ostvarili ogromne zarade, a koje nisu podijelili sa svojim radnicima, zbog čega se ekonomska emigracija značajno povećala i radnici iz BiH su za novo odredište birali evropske zemlje. U te evropske zemlje nisu, uprkos tvrdnjama analitičara, otišli zbog doprinosa i poreza, nego zbog stvarne plate.
Poslodavci su vjerovali da će taj odlazak kadra ponovo prevazići uvozom jeftine radne snage iz Azije. Ekonomskim migrantima, koji imaju barijeru jezika, međusobnog uvezivanja, problem predrasuda i boravišnih dozvola bilo bi mnogo lakše manipulisati, te bi i dalje primali minimalnu platu od 619 KM. Odluka Vlade FBiH o povećanju minimalne plate osujetila je izrabljivanje tih stranih radnika. Shvatajući to, pokazuje se stvarna priroda domaćih kapitalista, koji su poželjeli da postanu mali Englezi iz proteklog stoljeća.
Urušavajući se pod temeljima vlastitih laži oligarhija će vjerovatno u narednim koracima pokušati organizovati proteste protiv poboljšanja radničkog položaja, isturajući sva rasploživa sredstva u prvi plan, naročito prijetnje otkazima i isticanjem položaja malih obrta, iako je već naglašeno da će tim obrtima biti subvencionirani doprinosi.
Ukoliko se budu vodili radničkim, a ne kapitalističkim interesima, Vlada FBiH će prvi put nakon 30 godina povući ključni potez i onu sintagmu „niko nema ništa protiv da radnici imaju veće plate“ zaista sprovesti u djelo, a nakon toga su otvorena vrata i za sve dodatne zakone vezane za poreska opterećenja, fiskalizacije i novi zakon o radu. Odlučno stop eksploatatorskom kapitalizmu i zasnivanje države socijalne pravde prvi je korak te borbe!
