Iskustvo mi pouzdano kazuje da je ne samo ovdašnji čovjek, nego Homo sapiens uopće nevjerovatno lakom na stereotipe. Što mu se na taj način zakuca u mozak, nema kliješta kojima se to može brzo i bezbolno iz vijuga iščupati!
Ako se u narednim decenijama napiše neka integralna historija ratnih zbivanja na prostoru Balkana koncem XX stoljeća, biće neophodno da prođe još nekoliko decenija pa da se sve što je u njoj napisano – podvrgne ispravljanju, reviziji, i približi istini.
Pogledajmo, molim vas, ovaj primjer.
Kada je počeo rat u Bosni?
Naravno, šejtan stereotipa preko jezika odmah izbacuje prve godine posljednje decenije prošloga stoljeća, 1991. ili 1992, ali će ozbiljna istorijska promišljanja i analize – u to nema nikakve sumnje! – oboriti ovu tvrdnju i kazati istinu oslobođenu okova inercije i stereotipa.
Ne može se - samo zbog činjenice upotrebe oružja - smatrati ratom nasilje jedne grupacije bilo koje vrste nad nekom drugom grupacijom. Da bi se nešto zvalo ratom moraju biti ispunjeni neki važni elementi, među kojima je postojanje regularnih vojnih formacija najvažniji, takoreći “uslov bez koga se ne može”.
Država, članica Ujedinjenih nacija, Republika BiH, takvih formacija nije imala, a njihovo rađanje - od spontano nastalih i nepovezanih lokalnih grupa i grupica - trajalo je barem dvije godine, do nastanka nečega što je ispunjavalo uslove da se zove državnom vojskom. Nakon okončanja tog procesa, tokom 1995. godine, ta je formacija dostigla sposobnost organiziranog ratnog djelovanja i počela oslobađati vlastita okupirana područja.
Tek su se u tome povijesnom trenutku ispunili uvjeti postavljeni u definicijama rata. Pobunjeničke snage dviju separatističkih vojski od totalnog vojnog poraza spasila je intervencija svjetskih sila. O tome ni u nauci ni u memoarskoj publicistici nikakvoga spora nema. A dopušteno je i sebe i druge lagati do Sudnjega Dana.
