U nastavku u cijelosti donosimo blog Sattlera:
Nedavno sam naišao na svoju staru fotografiju iz 1997. godine sa kolegama iz Posmatračke misije Evropske zajednice u Bosni i Hercegovini.
U prvi tren sam pomislio koliko sada izgledam starije. Čovjek se može pretvarati da nema bora sve dok ne ugleda svoju sliku iz mlađih dana. Pretpostavljam da se mogu tješiti činjenicom da se zaista ne osjećam tako „vremešnim“ kako možda izgledam. Međutim, kao u fudbalu, s godinama se postaje manje izdržljiv, ali se ima više iskustva, tako da godine imaju svoje prednosti.
Druga stvar koja mi je pala na pamet, jeste da organizacija za koju sam tada radio je još uvijek u svom nazivu imala ‘Evropska zajednica’ koja je u međuvremenu postala Evropska unija sa misijama širom svijeta.
Također sam pomislio koliko su se od tada drastično promijenile stvari u Bosni i Hercegovini. Te 1997. godine, moje kolege i ja smo pratili proces povratka izbjeglica i raseljenih lica. Obnova porušenih domova, putne i druge infrastrukture još nije počela, privreda je jedva preživljavala, tragovi sukoba su bili vidljivi na svakom koraku, a prelazak iz jednog entiteta u drugi je ponekad bio rizičan.
Danas stvari nisu savršene, ali jesu značajno bolje. Mislim da se na to trebamo stalno podsjećati.
I zadnje što mi je palo na pamet, je da je već 1997. godine Evropska zajednica posmatrala Bosnu i Hercegovinu kao svoju potencijalnu zemlju članicu. I tada je postojalo razumijevanje neupitne istine da se ova zemlja nalazi u srcu Evrope.
To se nije promijenilo. EU je u proteklih 25 godina svojim djelima kao i riječima pokazala posvećenost evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Osigurala je ogromnu materijalnu pomoć, diplomatsku podršku, te milijarde eura finansijske pomoći i investicija kako bi se zemlji pomoglo na njenom putu ka prosperitetnoj i sigurnoj budućnosti.
EU to čini i danas, sa većim fokusom na pomoći Bosni i Hercegovini u oporavku od pandemije Covid-19.
Mnoge moje kolege u međunarodnoj zajednici i ja smo više puta naglašavali da je na izabranim predstavnicima Bosne i Hercegovine da poduzmu korake potrebne za napredak ka prosperitetu i, u određenom trenutku, članstvu u EU. To je činjenica – izvršne i zakonodavne vlasti odgovorne su za predlaganje, raspravu i usvajanje zakona. U odnosu na ‘97, postoji veća spremnost da se bude pragmatičniji. Kao što svi znamo, i put od hiljadu kilometara započinje jednim korakom.
Unatoč pandemiji, možemo poduzeti korake koji će voditi ka promjeni. Možemo dogovoriti reforme koje su utvrđene u Mišljenju Evropske komisije i osigurati da Bosna i Hercegovina brže ostvaruje rezultate na svom evropskom putu. Cilj ovih reformi je osigurati puno poštivanje ljudskih prava svih građana BiH, bolje upravljanje javnim uslugama i njihovu veću pristupačnost kao i efikasnost i nepristrasnost pravosuđa. Ovi ciljevi jesu ambiciozni, ali ne i nemogući. Ne smije se izgubiti iz vida da upravo takve reforme podržavaju građani Bosne i Hercegovine.
Mnogi od ovih pomaka su mi se tada činili nedostižni, danas su puno izvjesniji, i vjerujem da mogu biti ostvareni.
Sada imam više iskustva nego prije 24 godine ali i izdržljivosti, bar što se tiče politike. Znam da ljudi u Bosni i Hercegovini žele promjene. Trudim se da pomognem da se one i ostvare.
Jedna stvar je apsolutno sigurna: nema povratka na ono gdje smo bili prije, čak iako mi ne bi smetalo da imam malo manje bora.
