Gošća urednika magazina BUKA Aleksandra Trifunovića je Ajna Jusić, djevojka rođena 1993. godine u sigurnoj kući, kao žrtva silovanja njene majke u ratu. Njena majka je tada imala 22 godine.
Ajna je za svoje porijeklo saznala kao dijete, prije jedanaest godina, i bilo joj je potrebno dugo vremena da nađe način da se nosi sa bolnom istinom. U tom procesu imala je i stručnu psihološku pomoć, a sa svojom pričom u javnost je izašla prije godinu dana, u želji da pomogne drugoj djeci i njihovim majkama koji dijele slično iskustvo.
“Koliko god bolno bilo pričati o ovome, to ima svoj cilj, mislim da nema više smisla da majke i djeca žive u tom svijetu srama koje je društvo nametnulo samo zato što je žena preživjela silovanje”, kaže Ajna, dodajući da se upravo zbog toga danas bavi ovom problematikom u okviru organizacije Zaboravljena djeca rata. “Želimo da donesemo promjene, ne samo zbog mene i zbog moje majke, već zbog djece koja se širom svijeta rađaju kao posljedica silovanja, da njihovu budućnost učinimo barem malo svjetlijom i ljepšom.”
Ajna i njena majka godinama su trpjele vrijeđanje, nasilje i uopšte okrutan odnos društva prema njima. Odsustvo sistemske podrške ženama koje su pretrpjele silovanje u ratu, ostavilo ih je na milost i nemilost društvu koje nije pokazalo razumijevanje i empatiju.
“Naše društvo je tradicionalno sklono predrasudama, stereotipima i činjenica da su majke bile prepuštene društvu, da su proglašene obeščašćenim ženama je puno toga uzrokovala.”
Ajna je tokom svog djetinjstva često bila žrtva vršnjačkog nasilja. “Djeca su me gurala i zadirkivala samo zato što nisam imala tatu i nisam znala gdje.”
Čak je i jedan profesor u srednjoj školi pokazao potpuno odsustvo empatije, insistirajući na podacima o Ajninom ocu, koji su njoj bili nepoznati, zbog čega je postala predmet poruge u školi.
Nakon toga, Ajna je odlučila da potraži istinu o svom rođenju.
“Za svoju priču saznala sam prije jedanaest godina, ali mi je trebalo tih jedanaest godina da izađem u javnost. Nakon saznanja, prolazila sam stručnu psihološku pomoć, imala sam krizu identiteta koja slijedi sa saznanjem ovakve istine. Poslije toga sam imala ogromnu dozu straha. Koliko god da sam bila osnažena zahvaljujući toj stručnoj pomoći, taj strah je postojao u meni”, priča Ajna.
U trenutku kada je, kao djevojčica, pročitala detaljan opis zločina koji se desio nad njenom majkom, njen svijet se pretvoro iz roze u crnu boju, kaže Ajna.
“Tad sam zaboravila na neke svoje snove i maštanja koja sam do tada imala. Shvatila sam zašto je djetinjstvo ponekad bilo toliko ružno i da tu gdje živim nikad ne može biti dovoljno lijepo i shvatila samo zašto je društvo tako tretiralo moju majku i da će u nastavku mog života vjerovatno i mene jednako tretirati.”
U početku je mislila da je majka ne želi, da je mrzi, jer je teško živjeti pored nekoga ko je rođen kao posljedica tako strašnog zločina.
“Tako da je moja početna borba bila usamljena, ali poslije sam uz pomoć dobrih ljudi razgovarala sa majkom i ispostavilo se da dijelimo isti strah. Ona je imala strah da ću ja nju odbaciti, da ću se ja stiditi što imam takvu majku, a ja sam imala strah da me moja majka mrzi, što u stvarnosti nije tačno. Ja svoju majku neću nikad odbaciti, niti ona mene mrzi.”
Kada su počele zajedno da dijele taj teret, rodila se zajednička motivacija da pokušaju zajedno kao majka i kćerka da promijene nešto u Bosni i Hercegovini i pomognu drugim majkama koje odluče da svojoj djeci kažu pravu istinu o njihovom porijeklu, priča Ajna.
Jedna od najtežih stvari sa kojima se ove majke moraju nositi jeste činjenica da ih njihovo rođeno dijete podsjeća na osobu koja ih je zlostavljala.
“Moja majka je takođe imala problem sa nekim mojim fizičkim sličnostima sa osobom koja je učinila taj zločin nad njom. Ja sam jedina osoba u mojoj porodici koja ima smeđe oči, svi ostali imaju plave oči. Moja majka je prolazila različite unutrašnje borbe sama, niko joj nije pružio psihološku pomoć. Morala je sama da prolazi kroz trenutke i kad me je voljela najviše na svijetu i kad me je u tom trenutku mrzila i plašila me se i nije mogla da me gleda. Tako da sama činjenica da je izostavljena podrška ženama žrtvama govori o tome šta sam i ja preživjela sa svojom majkom kad je ona imala bilo kakva podsjećanja na to što joj se desilo.”
Da bi bolje razumjela ljude i njihove postupke, a naročito u kontekstu ratnog zločina silovanja, Ajna je završila psihologiju.
Djeca rođena kao posljedica silovanja u ratu ne postoje kao posebna kategorija ni u jednom zakonu u BiH, kaže Ajna. Ona se zalaže za to da djeca poput nje dobiju ista prava kao djeca poginulih boraca i šehida.
U kontekstu pomirenja u BiH, Ajna kaže da je njen pristup zločinima silovanja u ratu takav da se ne traži krivac, niti da se žrtve i počinioci nacionalno svrstavaju.
“Naša priča donosi potpuno novu dimenziju, jer mi ne pričamo o tome šta je bilo i ko je kriv, pričamo o onome što je ostalo poslije rata, prvenstveno o mladim ljudima. Govorimo o posljedicama, ali da one ne moraju nužno biti nacionalnog karaktera. Silovanje kao takvo mora da se tretira iz traumatske osnove, ne iz nacionalne. Vidimo da nakon 25 godina to nije pomoglo. Hitno trebamo mehanizam koji će traumatski prići ovoj tematici”, kaže Ajna.
“Što se tiče organizacije Zaboravljena djeca rata, moj drug u Banjaluci, moja drugarica u Mostaru, bez obzira na geografsku raspoređenost, mi smo djeca rođena zbog rata i nemamo prava nigdje u Bosni i Hercegovini. Pripadnost nekoj etničkoj grupi u našem slučaju ne bi trebalo da bude bitna.”
Razgovor sa Ajnom vođen je u Historijskom muzeju BiH u kojem je upriličena izložba Breaking free posvećena ženama žrtvama silovanja u ratu i djeci rođenoj kao posljedica tih zločina.
