Iako svjesni da su i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On, Milostivi, uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je da voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.
Baručić (Ferid i Mirsada) Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine insan je za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, ... ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo već osam godina nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju je se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).
Na Ahiret je preselila prije 8 godina od opake bolesti; akutne leukemije i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru.
"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam (i citiram) hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali... tog sabaha sam ja potpuno svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.
Ovaj tekst ponovo i ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano i veselo lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu i ljudima; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njena porodica i njeni prijatelji pričaju i svjedoče. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.
U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta "briga" joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao mu'minka (vjernica) razmišljala.
Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin
Tekst: Adis Baručić, brat rahmetli Adise
