U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tokom augusta sjećamo se proboja Petog korpusa i smrti jednog od najboljih koji je hodao među nama, rahmetli Izeta Nanića.
Ako ćemo po ratničkom viteštvu i časti suditi, a svi će to priznati heroj našeg doba je rahmetli Izet Nanić. On je simbol jedne čestite borbe za opstanak vlastitog naroda. Njegov ratni put i život svjedočanstvo su o tome da se i najtežim mogućim uslovima ratovanja, kada vas agresor ali i oni izdajnici vlastitog naroda pokušavaju eliminisati na najbrutalniji način, Nanić i njegovi ratnici su svoje viteštvo pokazali u borbi, bez da čine bilo kakav ratni zločin ili da napakoste nevinim civilima. Oni su bili ratnici bez mrlje. Nažalost, naš komandant Nanić poginuo je u trenutcima kada je Krajina oslobađana od opsade, kada je Peti korpus učestvovao proboju obruča i kada se spajao sa Hrvatskom vojskom koja je vršila operaciju ''Oluja''. Njegova smrt ostala je vječna rana nama Krajišnicima, zato što je sloboda i kraj rata bio tako blizu, a njegov odlazak je ostao nenadoknadiv, pa evo i 28 godina od tog događaja Nanić stoji kao uzor i najljepši izdanak našega naroda.
Za razliku od pravih heroja, danas svjedočimo o ljudima lažnog morala, onima koji ne znaju šta je država, nego sve vide kroz privatne interese, naslonjene na nepotizam, korupciju i krađu javnih sredstava. Takvima smo, nažalost, okruženi, a takvi nam i kroje političku sudbinu. Bošnjaci nemaju luksuz da s njima upravljaju takvi ljudi, ali skoro 30 godina nakon rata pokazalo se da nemamo generacije političara i ljudi koji bi nas vodili kako treba i da su dostojni borbe naših šehida i ratnika kakav je bio rahmetli Izet Nanić. Naša politička stvarnost je zbog toga posebno bolna, a kada se uzme i maćehinski odnos Sarajeva i centralnih organa prema našoj Krajini, onda postane jasno zašto naša omladina po svaku cijenu želi napustiti ovu državu. Krajina to, ako ništa zbog boraca kakav je bio Nanić, nije zaslužila i moralo bi se pod hitno nešto mijenjati kako bi bio i tračak pravde ali i nade da buduće generacije na ovom terenu grade život.
Drugi od ratnih zločinaca, onih koji su presuđeni za genocid, prave heroje. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su ljudski otpad, ali oni se slave, crtaju im se murali a djeci se nameću kao junačine. To je sve laž. Kao što najbolje ilustrira i posljednji skandal iz Prijedora gdje se obilježavao progon srpskog stanovništva iz Hrvatske tokom operacije ''Oluja''. Naime, kao ilustraciju za napaćeni srpski narod, organizatori su koristili fotografiju Bošnjakinje Sabine Mujkić, koja je u julu mjesecu 1995. godine protjerana iz rodne Žepe. Na fotografiji Sabina u naručju drži kćerku, a oko izmorena i napaćena lica Bošnjaka koje vojska RS-a brutalno progoni sa vlastitih ognjišta. I taj skandal najbolje oslikava odnos današnje Srbije i entiteta RS prema žrtvama i istini. Njihova službena istorija i narativ su obične laži. Njihovi heroji su ustvari kasapi, najgori zločinci, a oni bošnjačke žrtve, koje su oni progonili, predstavljaju kao vlastite. Zato je Izet Nanić čist kao suza, čist kao ona bijela boja na zastavi Republike Bosne i Hercegovine, na kojoj je plavi štit sa zlatnim ljiljanima. Ni smrt, ni neprijatelji Bosne i Hercegovine Naniću nisu ni do koljena.
