Počnimo sjećanjem na one prve pokušaje da stignemo brzo u daleko a koraci nam mali. Završimo tamo gdje će naši koraci opet postati sitni i spori, a tek se tada čovjek sitno prebroji – kada ostari.
Razgovaraj sa sobom, bori se da razumom pobjediš požude i saburom zadojiš dušu. Strpljivo, slast sabura se osjeti tek kada on izliječi. Sabur je lijek za ranjene, a rane su životne lekcije. Kako to? – Onaj ko te je razočarao, ne može te više povrijediti. Onaj ko te je izgubio, ne može te, ma kojim putem pošao, pronaći. Onaj ko te je prodao, ne može te nikakvim blagom kupiti. Tada si jači od jedne slabost više, i tada si, iako na dnu, na visokom položaju, jer nije to ono dno poniženih, to je dno sa kojeg se otpočinje kretanje prema vrhu.
Ako si odlučio da kreneš sa tog dna, nemoj zaboraviti da od opskrbe ne valja mnogo nositi, jer teret put čini dužim. Zato, izaberi malo i vrijedno, ali nikako ne ostavljaj bogobojaznost, ahlak i sabur. Bogobojaznost će te opreznim putnikom činiti, tako ti opasnosti ne mogu nauditi. Ahlak će te ljudima omiliti, zato će te pomoći kada će ti njihova pomoć zatrebati. A saburom ćeš uvijek gladnu dušu zasititi.
Sabur u zlu, ali i u dobru. Nećeš valjda sebe prepustiti sreći? Nemoj, nikako. Nije jednom bilo da je insana odnijela nesreći sreća koja ga je zanijela.
