Danas je u znak sjećanja na 24. maj 1992. godine, kada su u Kozarcu život izgubile 1. 244 osobe, tradicionalnim mimohodom od centra Kozarca do Šehidskog mezarja u Kamičanima, održana komemorativna manifestacija.
Tokom mimohoda kod Spomen-obilježja u centru, gdje su uklesana imena 1.244 ubijenih nevinih osoba, proučen je Ja-sin i dova, te odata počast žrtvama.
Komemorativni skup u Kozarcu organizirao je Medžlis IZ Kozarac na čelu s Amirom efendijom Mahićem, glavnim imamom Medžlisa IZ Kozarac.
Tradicionalnom komemorativnom skupu prisustvovao je i Hasan ef. Makić, bihaćki muftija.
Vrlo dirljivim i emotivnim govorom prisutnima se obratio Amir ef. Muhić, glavni imam Medžlisa IZ Kozarac koji prenosimo u cijelosti:
"U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog,
Neka je hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, a salavat i selam neka su na najplemenitijeg od ljudi i poslanika, našeg miljenika, Muhammeda s.a.v.s., na njegov čestiti rod i ashabe!
Molimo Uzvišenog Allaha da se smiluje i svim našim merhumima, a među njima, prije svih, našim bosanskim šehidima. Poštovana i cijenjena braćo, uvažene majke i sestre, drage porodice naših šehida, esselamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Uzvišeni Gospodar svih svjetova, Allah dž.š., podučavajući nas u časnome Kur'anu kaže: “I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: "Sigurno ću te ubiti!" - "Allah prima samo od onih koji su dobri" - reče onaj. "I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.” I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih.” (Maide, 27-30) Draga braćo i sestre, ovo kratko kazivanje nas podučava onome što je čovjek spreman da učini spram drugim čovjekom, pa čak i rođenim bratom, ukoliko njegova strast nadvlada njegov razum. Ali nas podučava i o tome da postoji, naspram tog strašću vođenog, i onaj drugi čovjek, u pravom smislu te riječi i njenog značenja, koji nije spreman da zločinac bude i da prema drugom nasilnik bude, do te mjere, kako i reče plemniti sin Ademov svome bratu: „i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da mene ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da tebe ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.”
Od tog vremena u ljudskom rodu postoji zločinac i žrtva, ali i Božija zapovijed koja glasi: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrokom da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao.” (Maide, 32) Od tog vremena ljudi se dijele na one koji živote drugih uništavaju i one koji drugima živote spašavaju, na one koji se strašću i slijepilom rukovode i one koji zbog ljubavi spram Bogom i ljude oko sebe vole. Od tog vremena do nestanka ljudskoga roda ljudi će se dijeliti na ove dvije skupine, ili će zločinci biti, bilo da zločin sami izvršavaju ili u njemu na bilo koji način učestvuju, ili će dobročinitelji biti, pa makar dobročinstvo svoje cijenom života svoga na ovome svijetu platili. Tako smo, braćo i sestre, i mi došli na red u plejadi naroda koji su se na ovome svijetu pojavili da i mi rukama svojim sebe ubrojimo u jednu od one dvije skupine, u ljude ili neljude. Tako je došao naš kobni 24. maj 1992. godine od kojeg poče naše samovoljno, svjesno, savjesno i željeno razvrstavanje na jednu od dvije skupine. Većina naših komšija, pravoslavne vjere i samostalno izabrane srpske nacije, odlučiše krvnici biti ili krvnike podupirati. Sve vrste zločina koje mogaše počiniti oni ih nad svojim dojučerašnjim komšijama iz nacionalno pobuđene strasti počiniše i pomisliše, baš poput Ademovog sina-ubice, da će mirne savjesti nastaviti da na ovoj zemlji žive. Ali, željeno blagostanje koje su mislili da će postići tako što će svoje dojučerašnje stoljetne komšije pobiti ili protjerati nikad ne dočekaše. Naprotiv, zločini ih njihovi proganjati počeše pa nedjela svoja mukotrpno počeše skrivati, ali ih i crna zemlja izbacivati poče, ne želeći da terete njihova grijeha ona u sebi krije.
S druge strane hiljadugodišnji plemeniti narod bosanski, čiju srednjovjekovnu plemenitost dodatno čisti islam oplemeni, postade žrtvom u svome i na svome topraku. Postupi naš narod, draga braćo i sestre, baš onako kako postupi i plemeniti sin Ademov kad svome bratu reče „i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da mene ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da tebe ubijem.“ Tako se 1992. godine u Kozarcu više od 1200 naše braće i sestara, naše djece i roditelja, upisa u redove nevino ubijene djece Ademove, koju ubijaše nečista i nečasna djeca njegova. Ovo nam je, draga braćo i sestre, kratko kazivanje o nama i našim komšijama. I nama i njima će u konačnici Uzvišeni Gospodar konačan sud dati. Zbog toga, ne žalosti se draga majko danas zbog djeteta svoga čije kosti još uvijek po ovim bosanskim dolinama i brdima neumorno tražiš, niti ti draga majko, koja si dijete svoje u ove mirišljive šehitluke pokopala, ne žalosti se jer je dijete tvoje na pravdi Boga ubijeno i nije ni tvoj ni svoj obraz ukaljalo. Ne žalosti se, jer ti nisi, o majko, zločinca rodila i na svoje grudi privila, već si, majko, časnog i čistog šehida na ovaj svijet donijela. Ne žalosti se ni ti, dragi oče, kojem je ovaj svijet svu vrijednost izgubio kad si bez svoga voljenog djeteta ostao, ne žalosti se jer tvoje dijete nije zločinac već je žrtva postalo, a časnije je to što je žrtva bilo nego da je i tvoje i svoje ime za sva vremena ukaljalo. Ne žalosti se, jer ti nisi, o oče, mukom zarađenim imetkom zločinca podigao, već si, oče, čestitog i plemenitog šehida othranio. Ne žalosti se ni ti draga sestro i rođeni brate što si brata i sestru imao kojeg je tvoj dojučerašnji komšija ubio. Ne žalosti se jer ti danas možeš, bez obzira što si napaćen, oštećen, proganjan i protjeran, da ponosno ovom Zemljom Božjom uzdignute glave hodiš i da od drugih ne moraš kriti ko ti je brat ili sestra bio, niti moraš da lažima nedjela njihova skrivaš, već možeš da bolnu istinu o njima kazuješ kazuješ i ljude oko sebe upozoravaš da postoje krvnici kojima ništa na ovome svijetu sveto nije i da tako ljudski rod upozoriš na opasnost koja se među nama nalazi ne bi li time nečiji život u budućnosti sačuvao.
Zbog svega na što se u ovom tegobnom danu danas podsjetismo, draga braćo i sestre, želim sebe i vas pozvati da nastavimo i dalje časno ovom Zemljom hoditi, noseći svoju plemenitu i časnu vjeru islam u srcima i na djelima, čuvajući svoj bošnjački identitet i zemlju bosansku. Budimo časni potomci našeg praoca Adema, budimo od onih koji se Allahu pokoravaju, a ljudima oko sebe dobro misle i isto im čine. Ali nikad ne zaboravimo, draga braćo i sestre, šehide naše i istinu koja se nama na ovom prostoru desila i ne zaboravimo ko su te naše komšije koje su nam zla neviđena učinili. Učimo djecu svoju o njima i o nama, da djeca naša ne bi bila začuđena ako naše komšije ponovo svoju krvavu ruku nad nas podignu u želji da nas ponovo ubijaju i progone, jer oni ni dan danas ne pokazuju da su se izmjenili. Oni i dalje svoje zločine i zločince pravdaju i podupiru, istinu zanemaruju, a laž podturaju, kosti naših najmilijih i dalje od nas kriju. Zato, ne zaboravi danas sa ovih šehitluka naših vasijjet naš, nas porodica šehidskih, ponijeti. A naš vasijjet tebi je da nikada od zločinaca ne buduš i da zločine ni u čemu ne podupireš, već da se dobroćudno prema svim ljudima ophodiš, ali da znaš da su nad ovim našim bošnjačkim-muslimanskim narodom, u ovoj našoj plemenitoj Bosni, komšije naše, iz dva druga naroda, nad nama genocid i neviđene zločine počinili i da se za to ni dan danas nisu pokajali. Na kraju, Uzvišenog Allaha molim da šehidima našim blagostanje džennetsko i deredže šehidske daruje, porodicama smiraj oba svijeta i skori susret s njima u džennetu, a zločincima i njihovim pomagačima samo ono što su zaslužili na oba svijeta! Amin!"
Podsjećamo, pripadnici Vojske RS su 24. maja 1992. godine izvršili napad na Kozarac i naselja sa bošnjačkom većinom i dvodnevnevnim granatiranjem ih razorili. Veliki broj stanovnika prošao je kroz prijedorske logore Trnopolje, Keraterm i Omarska, gdje su mnogi od njih nevino stradali. Stanovništvo je prognano sa svojih ognjišta i izbjeglo širom svijeta.
