Šta je za nas kuća/dom? Zar to nije prostor u kojem objedujemo, provodimo svoj bračni i porodični život, spavamo i odmaramo se? Zar njeni zidovi ne skrivaju našu intimu, i zar se u njoj ne osjećamo ugodno u društvu naših najbližih i nama najdražih? Zar ona nije oaza ženinog mira i njena zaštita od pohlepnih i strasnih pogleda: „U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!“ (El-Ahzab, 33), prenosi SAFF.
Kuća/dom je blagodat čiju istinsku vrijednost znaju samo oni kojima je ona uskraćna, i koji su okusili tjeskobu beskućništva, prinudnog skloništa, i tamu zatvora. Allah, dželle šenuhu, u suri En-Nahl, koja se, zbog mnoštva spomenutih blagodati u njoj, zove još i „surom blagodati“ (suret-n-ni‘ami), podsjeća nas na ovu blagodat i kaže: „Allah vam daje da u kućama svojim stanujete.“ (En-Nahl, 80) Tj. da se u njima skrasite i pronađete utočište, sigurnost, zaštitu i mir. Kada je Allah, dželle šenuhu, kaznio jevrejsko pleme Benu Nadir, kaznio ga je gubitkom ove blagodati i protjerivanjem sa kućnog praga, a o čemu Uzvišeni kaže: „On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!“( El-Hašr, 2)
Sama činjenica da je nešto blagodat, morala bi kod vjernika potaknuti svijest o potrebi njenog njegovanja, pravilnog uživanja i unaprjeđivanja, jer se blagodati čuvaju njegom i pažnjom (zahvalom Allahu, dželle šenuhu), a upropaštavaju nemarom i nebrigom (nezahvalnošću, zlupotrebom). Allah, dželle šenuhu, nam u Kur’anu, također u „suri blagodati“, navodi primjer „grada koji bio siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je bio nezahvalan na Allahovim blagodatima, pa mu je Allah, zbog onoga što je radio, dao da iskusi i glad i strah.“(En-Nahl,112)
Njegovanje blagodati doma i porodice podrazumijeva brigu o njima, izgradnju na zdravim i čvrstim temeljima (temeljima imana, međusobne ljubavi i poštovanja), njihovo konstantno unaprjeđivanje i poboljšavanje, ispravno vođenje (vlastitim primjerom) i usmjeravanje pravim putem.
Brigom o sebi, svojoj porodici i domu u kojem obitavamo, mi, zapravo, štitimo sebe i svoju porodicu od džehenemske vatre i Allahove srdžbe na dan kada neće koristiti ni imetak, ni sinovi, ni rodbina, ni prijatelji, osim čista i dobra djela koja su u Njegovo ime učinjena. Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, o tome kaže: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“ (Et-Tahrim, 6) Čuvajte sebe od vatre, koja ima navedene karakteristike, i nad kojom bdiju meleci grube (žestoke) naravi, izluđujučeg glasa, zastrašujućeg izgleda, ogromne snage, snažnog prijekora, koji će do kraja poniziti svakoga ko uđe u Džehennem i nad njim, bespogovorno izvršiti, Allahovu naredbu – tako što ćete natjerati svoju dušu na pokornost Allahu, dželle šenuhu, izvršavanje Njegovih naredbi, ostavljanje Njegovih zabrana i pokajanje od svega što izaziva Njegovu srdžbu, a čuvajte svoje porodice (žene i djecu) tako što ćete ih odgojiti i poučiti Njegovim propisima i zahtijevati od njih pokornost Allahu, dželle šenuhu. Spasit će se samo onaj ko, jednako, bude vodio brigu o sebi i onima koji su u njegovom skrbništvu (starateljstvu, odgovornošću). Porodica je re‘ijjet (stado, pastva) za kojeg će čovjek na Sudnjem danu polagati poseban račun, da li ga je sačuvao, zaštitio i njime upravljao u skladu sa Božijim propisima, ili ga je upropastio, zanemario i iznevjerio emanet koji mu je u tom smislu bio povjeren. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah će pitati svakog pastira za njegovo stado, da li ga je sačuvao ili upropastio, a jedan od onih koje će biti pitani za svoje stado je gazda porodice.“ (Ibn Hibban, sa dobrim senedom).
O domu i porodici potrebno je voditi brigu i zbog sljedećih razloga:
Prvo, dom/kuća je utočište i zaštita od svakog zla, on čuva čovjeka od tuđeg zla, kao što čuva druge ljude od njegovog zla, i on je jedino sigurno sklonište u vremenima smutnje, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Blago onome ko može kontrolisati (savladati) svoj jezik, kome je njegova kuća dovoljna i ko plače nad svojim grjesima.“(Taberani u „El-Evsatu“, a vjerodostojnim ga je ocjenio El-Albani u „Sahihul-džamiu“).
Drugo, najveći dio svog aktivnog vremena, jedinka provede u svojoj kući i u krugu svoje porodice, a posebno u vrijeme velikih vrućina i hladnoće, kada vladaju nepogodne vremenske prilike, na početku i na kraju dana i u slobodno vrijeme (vikendima, nakon posla i nastave) i unutar porodice stiče, formira i razvija najveći broj dobrih ili loših navika, pozitvnih ili negativnih osobina, usvaja prva znanja o vjeri, društvu i životu i poprima osnovne karakterne crte ljudske ličnosti; stoga je od iznimne važnosti stvari u osnovi postaviti na ispravne temelje: kreirati pozitivan porodični ambijent, uspostaviti ispravan vrjednosni sistem i na taj način omogućiti članovima porodice da se razvijaju u zdrave ličnosti i korisne članove zajednice, a to je moguće samo kontinuiranom brigom za porodicu, žrtvovanjem djela vremena za njene interese i probleme i aktivnim razmišljanjem o svemu onome što bi moglo unaprijediti i poboljšati porodični život.
Neizgrađena i nesređena porodica ne može nikoga izgraditi i još manje odgojiti, jer ono što nemaš, ne možeš ni drugom dati. Na ovu važnu činjenicu podsjeća nas i pravedni halifa Omer ibn Abdulaziz kada kaže: „Dobrota je od Allaha, a odgoj (učtivost, kultura ponašanja) je od roditelja (tj. stiče se u kući).“
Ako malo bolje analiziramo ličnost poznatog islamskog vojskovođe i velikana Salahuddina el-Ejubija, osloboditelja Kudsa, prve kible muslimana, vidjet ćemo da je jedan od najvažnijih uzroka njegovog uspjeha odgoj kojeg je stekao u kući. Naime, kako se navodi u biografskim djelima, njegova majka je, pored mnoštva obaveza u i van kuće, obzirom da je, u muževom odsustvu, morala raditi i muške poslove, nalazila vremena za svog Salahudina. Svaku noć prije spavanja, ova vrijedna majka položila bi svog sinčiča pored sebe i ispričala mu priču o prošlim vremenima i slavnim islamskim ličnostima, smatrajući da je to najbrži i najefikasniji način da kod svog sina potakne svjest o Uzvišenom Allahu i u njegovo srce usadi ljubav prema islamu i žrtvi na Allahovom putu. Davno je rečeno: „Iza svakog velikog čovjeka stoje roditelji odgajatelji/pedagozi.“ Kao što je rečeno: „Ljudske ličnosti se ne rađaju, nego se formiraju (oblikuju).“ Neki psiholozi su lucidno ustvrdili: „Dajte nam precizne informacije o tome kako ste odgajali djecu u prvih sedam godina, reći ćemo vam ko će oni biti u budućnosti.“ Koliko nemarnost u kućnom odgoju i nepovoljan porodični ambijent mogu negativno uticati na odgajanika, govori sljedeća priča: „Navodi se da je neki čovjek ukrao mnogo imetka, a kada je uhvaćen i priveden pred lice pravde, zamolio je svoje svodnike da mu, prije izvršenja šerijatske kazne, omoguće da još jednom razgovara sa svojom majkom i nešto joj u povjerenju kaže. Otišli su do njegove majke i o onome što je zadesilo njenog sina, i ona je ubrzo došla. Odmah je otišla do svoga sina, u nadi da će je zagrliti i poljubiti, a on ju je, na njeno opće zaprepaštenje ali i zaprepaštenje svih prisutnih, snažno ugrizao. Kada su ga pitali zašto je to uradio, on im je odgovorio: „Dok sam još bio mali, ukrao sam iz tuđeg kokošinjca jaje i donio ga majci. Majka mi je, umjesto ukora i kazne, dala svesrdnu podršku i to je razlog zbog kojeg se ja danas nalazim u ovakvom bijednom stanju.“ (Islahu-l-mudžteme‘, Muhammed Bejhani, 127.).
Treće, odgojna moć i funkcija porodice veća je od bilo koje druge društvene institucije, a to je zbog toga što je porodica krvnim srodstvom vezana zajednica koju karakterišu zajedničke težnje njenih članova, emocionalna i intimna povezanost, ljubav i bliskost. Roditelji su krvni srodnici djeteta, oni ga rađaju, brinu se o njegovom pravilnom rastu i razvoju, pružaju mu nježnost, vole ga, igraju se s njim. Upravo ta veza čvrsto ih povezuje i stvara posebne mogućnosti odgojnog djelovanja.
Četvrto, briga o porodici zapravo je briga o društvu, jer nema zdravog društva bez zdrave porodice. Društvo je građevina a porodica je cigla u toj građevini. Ako je građevina sagrađena od ispravnih i kvalitenih cigli, bit će jaka i čvrsta, a ako je sagrađena od slabog materijala, samo je pitanje vremena kada će se srušiti i urušiti. Toga su itekako bili svjesni naši neprijatelji kada su, praveći planove o uništenju islama i islamskog ummeta, kao jedan od najvažnijih zadataka i ciljeva pred sebe postavili rušenje muslimanske porodice i slabljanje njenog uticaja u društvu. U tu svrhu, u novije vrijeme, organizovane su i posebne konferencije, na najvišem međunarodnom nivou, na kojima je usvojena nova definicija porodice, koja porodicu više ne ograničava na brak između muškarca i žene, nego je proširuje na svaku zajednicu muškarca i žene, i bez legalnog ugovora. Shodno tome, brak se može sklopiti i između dva muškarca, kao i između dvije žene. Znači, legalizovani su lezbijstvo, homoseksualizam i slobodni spolni odnosi djevojaka i mladića. Ovim je prije svega izvršen atak na muslimansku kuću i porodicu, koja se smatra osovinom, tj. budućnošću muslimanskog ummeta.
„Bez islamske porodice društvo će postati nestabilno, zavladat će egoizam i anarhija, i nestat će osjećaja pripadnosti vjeri, domovini i tradiciji. Pojedinac u takvom društvu će biti slobodan i neće osjećati pripadnost, niti vjeri niti moralnim vrijednostima. Upravo u takvom stanju nalazi se većina aktuelnih zapadnih društava, koja su izgubila svaki osjećaj za vrijednost porodice. Zbog toga se sada koncentrišu da unište temelje naše, muslimanske porodice, da ohlabave njene veze i skladnost, da izgrizu njene kosti i da je odvoje od vjerskih vrijednosti. Tu se skriva opasnost. Porodica koja čuva islam, muža, ženu, sina, kćerku, islamsko društvo, i koja je kroz historiju sačuvala islam prilikom njegova suočavanja sa žestokim ateističkim i sekularističkim napadima, posebno u srednjoazijskim zemljama za vrijeme vladavine komunizma, porodica koja je odgajala i štitila, te kroz historiju bila živi islam, postala je meta dušmana.” (El-Mudžtemeʽ, 1402. http://www.iltizam.org/tekstovi/read/1741/).
Svi nabrojani razlozi samo potvrđuju konstataciju sa početka teksta da su porodica i dom neprocjenjiva Božija blagodat koju treba brižno čuvati i njegovati, za čiji napredak i prosperitet ne treba žaliti ni truda ni vremena i okviru koje treba tražiti ostvaranje vlastite sreće i uspjeha. Što su pažnja i briga za porodicom i domom veći, to je blagodat porodičnog života veća i opipljivija, što su pažanja i briga manji, i blagodat je manja, a kada nestane brige i pažnje (kada roditelji zanemare svoju odgojnu ulogu i prepuste djecu ulici i lošem društvu, kada otac prestane voditi brigu o duhovnim i materijalnim potrebama porodice, kada majka, zbog zauzetosti modom, izlascima i kupovinom, zapostavi svoju djecu i kućne obaveze, kada se djeca, zbog poslovnih obaveza njihovih roditelja i slabe porodične komunikacije, počnu zatvarati u sebe ili rješenje svojih problema tražiti na ulici ili u porocima), blagodat porodičnog života se postepeno pretvara u svoju suprotnost – nikmet,propast i nesreću. Jednom izgubljena blagodat, teško se vraća.
Osnovna karakteristika muslimanske porodice, koja ustvari predstavlja i najvažniji vid brige za porodicom, jeste da ona bude utemljena na ljubavi i samilosti i da se sve njene relacije razvijaju na tim osnovama. Ona bi trebala biti osnovni pokretač zdravih međuljudskih odnosa, važan okvir za ispoljavanje najintimnjih i najsuptilnijih ljudskih osjećanja, ali i za razvijanje osnovnih ljudskih vrlina, kao što kaže Uzvišeni u suri Er-Rum: „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“ (Er-Rum, 21) Komentarišući ovaj ajet, šejh Sa'di je kazao: ”Jedan od dokaza Allahove neizmjerne mudrosti i milosti je taj što je propisao brak i učinio ga stjecištem ljubavi, milosti, slasti i užitka. U braku se rađaju djeca koje muž i žena zajedno odgajaju i podižu, i to je jedna od njegovih najvažnijih društvenih koristi. Zato je teško naći tako prisne veze koje su ispunjene sa toliko intime, pažnje, emocija i ljubavi kao što je veza između bračnih drugova.” (Abdur-Rahman ibn Nasir es-Sa'di, Tejsirul-kerimu-r-rahmani, Mussesetu-r-risale 1/639.).
