ONO U SVIJETU ŠTO SE POKORAVA ALLAHOVIM ZAKONIMA ISPUNJAVA SVRHU ZBOG KOJE JE STVORENO
Ništa od maloprije pobrojanog nije se desilo. Sve to podložno je Uzvišenom Allahu, i obavlja svoju ulogu a da mi ne osjećamo i ne primjećujemo kako tu svoju ulogu obavlja bez mogućnosti izbora. Nered i zlo u svijetu javljaju se u stvarima u kojima čovjek ima mogućnost izbora, jer čovjek, skoro po pravilu, svojim slobodnim izborom unosi nered a ne sklad!
Ako se osvrnemo na početak života, vidjet ćemo da nam Uzvišeni Allah ukazuje na to da je Zakon o životu na Zemlji objavio odmah kada je Adem spuštan na Zemlju i da mu je naložio da svome potomstvu prenese ovaj Božiji Zakon, te da neće zalutati niti nesretni biti ako ga budu slijedili:
‘Izlazite iz njega svi”—reče On – “jedni drugima neprijatelji ćete biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. “
Tako je bilo od samog početka čovjekovog života na Zemlji. Allah Uzvišeni jasno je kazao da nesreća i zlo dolaze kao posljedice udaljavanja od Njegovog zakona, zatim da ako bi se ovaj Zakon primjenjivao onako kako Allah želi, onda ne bi zla na Zemlji bilo. Allah nam je odredio put kojim trebamo ići čim smo počeli živjeti. Dakle, zajedno s Ademom na Zemlju je spušten i Zakon. Adem ga je prenio svojoj djeci, oni svojim potomcima…
Ubrzo se pojavio i čovjekov izbor (el-imde el-bešerijje) koji je u svijet položio prvo sjeme zla, i to između Ademovih sinova Habila i Kabila, o čemu nam kazuje Kur’an. Bilo je to prvo ubistvo koje je počinjeno na Zemlji. Jedan Ademov sin ubio je drugoga. Da je Kabil slijedio sljedeće riječi Uzvišenoga: “I ne ubijte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva.” — ovo se zlo ne bi desilo. Ali, desilo se to da je Kabil postupio suprotno Božijem zakonu i ubio nekoga koga je Allah zabranio ubiti.
U predanjima se prenosi da je Uzvišeni Allah odredio da Hava prilikom svakog poroda rađa jedno muško i jedno žensko dijete kako bi se ljudski rod razmnožio. Muško dijete iz jednog poroda ženilo bi se sa ženskim iz drugoga i obrnuto. Ali, Kabilu se ne svidje to, jer sestra koja se rodila s njim bijaše ljepša od one koja se rodila s Habilom te odluči usprotiviti se propisima i oženiti se sestrom koja je rođena s njim. Njih dvojica odoše kod Adema i iznesoše ovaj slučaj, a on zatraži od njih da prinesu kurban pa da im Allah presudi. Kur’an nam to prenosi:
“I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ Allah prima samo od onih koji su dobri’ – reče onaj.”
Ovo nas kazivanje upućuje na to da je Uzvišeni objavio Ademu Zakon čim ga je spustio na Zemlju, tj. nije ostavio čovjeka bez upute ni jednoga trena, već ga je uputio i pokazao mu kako će ispravno živjeti, kako će Allahu pokoran biti i čime će mu se približiti. Neki tvrde kako je Adem na Zemlju spušten bez Zakona, te da su on i njegovi potomci bili ostavljeni bez upute sve dok Allah, dž.š., nije poslao vjerovjesnika Idrisa, a potom i Nuha. Oni koji to tvrde oslanjaju se na kazivanja o vjerovjesnicima koja počinju s Nuhom, a.s., i prema kojima nije bilo vjerovjesnika prije njega. Međutim, to mišljenje je neispravno i u suprotnosti je s pravednošću Uzvišenog Allaha. Kur’an kaže:
“A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!”
Dakle, neizostavno je da je ljudima odmah morao biti objavljen Zakon, kako bi se mogla ispunjavati pravda da nagrađenim bude onaj ko je pokoran i da kažnjen bude onaj ko je neposlušan bio. Da nije postojao Zakon, kako bi se Kabil i Habil mogli sporiti, i odgovor pri tome od Allaha tražiti? Njih dvojica čvrsto su vjerovali i znali da Allah, dž.š., postoji, a da ih Adem, a.s., nije tome podučio, oni to ne bi znali.
MANJKAVOST LJUDSKOG RAZUMA
Čovjek nije kadar samo putem razuma dokučiti šta Allah, dž.š., od njega traži, kako će Mu ibadet činiti, čime se zaslužuje zadovoljstvo Njegovo, a šta srdžbu Njegovu izaziva. Krajnji domet do kojega razum sam može dospjeti jeste zaključak da svijetom upravlja Bog, te da razmišlja o znakovima u svijetu, stvaranju Nebesa, Zemlje, Sunca, Mjeseca i drugoga, upućujući nas na to da je Stvoritelj Svemoćan. On je sve u postojanje uveo, a čovjek to nije kadar učiniti. Niko ne može kazati za sebe da je stvorio Sunce, Mjesec, zvijezde ili Zemlju, niti iko, koliko god snažan i znan bio, može kazati da je sama sebe stvorio. Ove su stvari iznad ljudske moći, makar se i svi ljudi u takvom pokušaju ujedinili, otuda se neizbježnim pokazuje da mora postojati Stvoritelj Koji je sve to u postojanje uveo i Koji je i nas stvorio.
Ko je Taj Stvoritelj? Šta On želi od nas? Te stvari su izvan domašaja ljudskog razuma, i čovjek ih nije u stanju dokučiti. Moć razuma prestaje kod spoznaje da postoji Stvoritelj Koji je sve stvorio. Ali, kako se Njega imenuje? Šta On od nas traži? Kako ćemo Mu se približiti? Čime ćemo zadovoljstvo Njegovo zaslužiti, a čime ljutnju Njegovu izazvati? Te stvari razumom se ne daju dokučiti.
Da bismo ovo o čemu govorimo približili, navest ćemo sljedeći primjer: kada sjedimo u zatvorenoj odaji i čujemo kucanje na vratima, sve što možemo u tom trenu znati jeste da se neko nalazi ispred vrata. Ali, ko je on, da li je pred vratima muškarac, žena ili dijete? Šta želi? Da li nam želi dobro ili zlo? Da li nam je donio nešto dobro, ili nije donio ništa, da li nam je došao nešto kazati? Ništa od toga ne možemo znati dok ne ustanemo i ne otvorimo vrata.
Uzvišeni Allah je plemenit, i zato nas nije u nedoumici ostavio. Poslao nam je vjerovjesnike da nam vrata nebeska otvore i saopće nam da je Tvorac ovoga svijeta Allah, Slavljen i Uzvišen neka je, da On od nas traži da Mu robujemo, te nam je – kako ne bismo zalutali – odredio kako da Mu robujemo, i obznanio nam je da postoji i život na drugom svijetu, koji će vječno trajati, te da je pokornima blagodati nebrojene, a nepokornima patnje bolne pripremio.
Radi toga je milost Njegova odredila da život ljudski na Zemlji s vjerovjesnikom započne, jer vjerovjesnici su ti koji nam prenose da je Allah sve stvorio i uspostavio Zakon životni kojega se trebamo držati.
ZAKON JE SPUŠTEN S ADEMOM
Činjenica da su se Kabil i Habil za rješenje njihova spora obratili Uzvišenom Allahu kazuje da su bili upućeni u to da je On Tvorac svijeta, a to što su odlučili da prinesu po žrtvu (kurban) dokaz je da su poznavali Zakon, te da su znali kako se čovjek može Allahu približiti činjenjem određenih djela, a da nekim drugim djelima izaziva Njegovu srdžbu. Tako znamo da Allah, dž.š., nije ostavio čovjeka bez Zakona ni jednoga časa, te da je Zakon objavljen odmah s Ademom.
Poznato je da je Uzvišeni primio Habilovu žrtvu, a Kabilovu nije. Kažu da je razlog bio taj što je Habil prinio najljepše od onoga što je imao, Kabil, opet, najlošije – a Allah, Uzvišen neka je, Dobar je i voli ono što je dobro. Kazuje se i da je razlog bio taj što je Habil bio zadovoljan Allahovom odredbom da se oženi djevojkom koja je rođena kada i Kabil, a Kabil se usprotivio odredbi i želio se oženiti svojom sestrom koja je s njime zajedno rođena.
Kako god da je bilo, nas interesira ono što govori Kur’an, tj. da je Uzvišeni Allah primio Habilovu žrtvu, a Kabilovu nije.
Kabil je tada bio dužan povesti računa o tome zašto mu nije primljena žrtva, trebao je zatražiti oprost za grijehe, zapitati se šta kod njega nije u redu, pa pokušati to popraviti. Ali nije učinio tako, već se rasrdio i bratu svome rekao: Ubit ću te. Habil je odgovorio da on nije kriv zbog toga što Kabilova žrtva nije primljena, jer Allah prima žrtvu samo od bogobojaznih.
Ovdje ćemo zastati još jedanput i zapitati se: Ko je kazao Habilu da Allah prima žrtvu samo od bogobojaznih? Morao je postojati neki zakon na osnovu kojega je Habil znao da Allah ne prima žrtvu od onih koji su neposlušni i koji ne vjeruju.
Kur’an dalje kazuje da je Kabil ubio svoga brata Habila. Svejedno je da li je ubisto izvršeno, kako se prenosi, komadom željeza ili kamena. To nas se ne tiče, ono što je bitno jeste da je to bilo prvo ubistvo u ljudskom rodu i prvo protivljenje Allahovom zakonu na Zemlji, te — koliko nam je poznato — prvo protivljenje Allahovoj volji koja je iskazana u Njegovom Zakonu.
POSLIJE KABILA ČINJENJE GRIJEHA NIJE NIKADA PRESTALO
Ovo je bilo kratko izlaganje o početku grijeha u svijetu. Allah, Uzvišen neka je, pokazuje nam da je zlo posljedica nepoštivanja Njegova zakona. Da je Kabil bio pokoran Uzvišenome i da se pridržavao Njegova zakona, ne bi mu se desilo da ubije svoga brata. To je bio početak griješenja koje nikada poslije nije prestajalo, kako nam prenosi Kur’an kroz kazivanja o vjerovjesnicima, Nuhu, Hudu, Salihu, Suajbu, Lutu, Musau i drugima. Nebesa su kažnjavala nevjernike i uništavala ih.
O tome nam Kur’an kazuje sljedeće:
“I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska, poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.””
Međutim, kako su se ljudi udaljili od Allahova zakona? Uzvišeni Allah govori nam o tome u Kur’anu na mjestu gdje govori kako nas je pozvao da posvjedočimo protiv sebe kada smo bili u svijetu berzeha:
“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar ja nisam Gospodar vaš?’ — oni su odgovorili: ‘Jesi, mi svjedočimo’ — i to zato da na sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome nismo ništa znali’, ili da reknete: ‘Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?”'”
Čovjek se od Allahovog Puta udaljava na dva načina: bilo da je nemaran, da ga zapostavlja i iskrivljuje, ili da neke riječi koje ne pripadaju Allahu pripisuje Njemu. Kada je posrijedi zapostavljanje, ljudi su iz Allahovog zakona zapostavljali ono što se kosi s njihovim prohtjevima. Te stvari koje bi zapostavili potom bi izvitoperili pa bi ljudske riječi, nepravdu čineći, počinjali pripisivati Allahu:
”A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha’ – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju! ”‘
Nemar ulazi u srca i čini ih slijepima pred Allahovim zakonom. Zatim dolazi drugi način, a to je slijeđenje predaka. Preci počinju udaljavanje od Allahovog zakona, pa ih u tome nastave slijediti potomci još više izvitoperujući ga kako bi ostvarili dunjalučke ciljeve. Svaka generacija čini isto. Allah, Uzvišen neka je, govori nam o tome:
EI-E‘raf, 172-173.
EI-Bekare, 79.
“A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju: ‘Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.’ — Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na Pravom putu bili?!”
Dakle, posrijedi je zanemarivanje reda koji je Allah uspostavio i slijeđenje predaka u onome što je pogrešno. To su temelji na kojima počivaju grijeh i kufr. Zbog toga nas Uzvišeni upozorava da te dvije isprike neće biti prihvatane na budućem svijetu. Na njih smo upozoreni još u berzehu kako se niko od nas ne bi imao pravo pozivati na njih na budućem svijetu.
