Počela je nova školska godina, a kako to posljednjih godina biva, počinju i novi problemi i muke za roditelje i učenike. Početak svake školske godine donosi i nova pravila.
U moje vrijeme odrastanja i školovanja stariji su uvijek govorili - uči, ali zapamti da ocjena nije mjerilo znanja. S ovom tvrdnjom slažem se i danas, kao vjerujem i većina našeg stanovništva. U moje vrijeme odrastanja i školovanja stariji su govorili i da nikada ne trebamo biti tužibabe i cinkati svoje drugare. To bi trebalo i danas da bude tako, ali više nije. Za cinkanje, prijavljivanje svojih drugara, pa čak i pisanje izjava (zar to smiju maloljetnici?), danas se zalaže Ministarstvo obrazovanja KS-a i čuvena ministrica Naida Hota Muminović.
Nedolična ponašanja
Zar ne treba da pozitivno utječemo na našu djecu da im dajemo odgoj i obrazovanje, a ne prijetnje i kazne? Roditelji su ostali zatečeni kada je pred njih stavljen obrazac da daju saglasnost djetetu da piše izjavu ukoliko je svjedok nasilja. Zar se maloljetne osobe ne tretiraju po zakonu kao nedovoljno zrele da bi mogle preuzeti odgovornost za svoje, a posebno za tuđe postupke. O tome da nastavnici vode zapisnik o ponašanju učenika i bilježenju njihovih “nedoličnih ponašanja” ne treba ni govoriti. Kao da nam djeca idu u KPZ, a ne u obrazovnu instituciju. Nasilju treba reći STOP i voditi računa kako se ponašaju djeca, ali to treba znati i prepoznati. Za to su u školama zaposleni psiholozi i pedagozi koji bi trebali u miru i tišini da prepoznaju oblike nasilja, uključe u to djecu i roditelje. S nasilnom djecom treba raditi i usmjeravati ih, a ne osuđivati ih i izbacivati iz društva.
Osim što se nastavnici šalju na raznorazne seminare i obuke, trebalo bi izgleda poslati kompletno Ministarstvo da obiđe samo nekoliko zemalja EU i vidi kakve su tamo škole, programi i slično. Dok naša djeca vuku sa sobom ruksake pune knjiga s težinom i do 40 kilograma, djeca na Zapadu imaju ormariće u kojima stoje knjige, zadaću ne rade kod kuće, jer tamošnja ministarstva smatraju da trebaju kvalitetno provesti vrijeme sa svojom porodicom, imaju školske kantine gdje se zdravo hrane, imaju kodeks oblačenja, odnosno uniforme pa su svi isti i da ne nabrajam više. Da, samo da ne zaboravim u nekim zemljama, draga ministrice, djeca već od petog razreda se usmjeravaju, jer nastavnici vide šta koje dijete najviše interesira, šta voli i u kom pravcu ga treba uputiti da bi sutra bilo uspješno u svome poslu.
Počela je nova školska godina, a kako to posljednjih godina biva, počinju i novi problemi i muke za roditelje i učenike. Početak svake školske godine donosi i nova pravila. Prvi roditeljski sastanak znači mnoštvo papira ispred nastavnika (učitelja) koje trebaju popuniti roditelji. Razne saglasnosti, odobrenja... kao da smo ušli u neku od šalter-sala u općinama, a ne u školsku učionicu. Nastavnici se posebno posljednjih godina bave isključivo administrativnim poslovima. Djeci su zabranjena trčanja po hodnicima (da, mogu se povrijediti i nije za pohvalu, ali to su ipak samo djeca), zadirkivanja drugara (pa i mi smo to činili zar ne?), smijanje i razigranost u dvije riječi.
Djeca su postala roboti koji samo trebaju da šute, slušaju šta govori nastavnik, bez suvišnih pitanja i po mogućnosti da što više zadataka odnesu kući (posebno niži razredi) kako bi ih rješavali u “skromnom krugu porodice” (čitaj: kako bi im to završili roditelji). Od 45 minuta koliko traje čas nastavnik popunjava sve što popuniti treba, a što je naredilo Ministarstvo, pa jedno petnaest minuta. Dakle, za čas ostaje trideset. Ukoliko su, ne daj Bože, djeca malo življa i nemirna, dok se smire, prođe deset minuta i zapravo od časa ne ostane ništa. Plan i program u školama (ovaj put govorimo samo o osnovnoj školi) nejasan, opširan, djeci se ne daje mogućnost izbora (jer da se ne lažemo, nisu sva djeca za sve). Iz škola se od ove godine izbacuju automati sa slatkišima, ukidaju se gazirana pića i o tome se govori na sva zvona. Ako nam je ovo najveći problem u školama, onda smo genijalci, blago nama.
Da ne govorimo o tome kako su djeca koja vole takmičenja, sport, muziku... degradirana evo već dvije godine. Bodova prilikom upisa u srednje škole nema. Zašto bi se neko dijete nagradilo dodatnim bodovima ukoliko recimo ima rezultate i medalje iz bilo kojeg sporta, muzike, umjetnosti? Zašto bi se nagradilo dijete koje se takmičilo iz bilo koje discipline ili predmeta na općinskim takmičenjima. E, ne može. Šta Ministarstvo briga što ta djeca odvajaju svoje slobodno vrijeme, trude se i žive zdrav i normalan život. Zar nije bolje da nam djeca budu pretila i konstantno ispred računara i s telefonima u ruci. Na taj način, da se ne lažemo, mirniji je i komšiluk kojem u posljednje vrijeme sve više smetaju djeca koja bi ispred zgrada da voze bicikl ili gluho bilo da igraju lopte. To je već slučaj u koji se uključuje policija.
Gazirano i ne treba u školama, na kraju krajeva za dopuštenje ili zabranu postoje roditelji, ali slatkiši...? Zar djeca u razvoju ne trebaju pokoji slatkiš dnevno? Moja generacija je to jela i evo ne primjećujem da nam nešto fali. Doduše, moja generacija još malo će i izumrijeti, a šta ćemo ostaviti, o tome ne želim ni razmišljati. Nastavnici u školama nemaju vremena da se bave djecom i njihovim obrazovanjem. Nema više inovativnih nastavnika koji se svim silama trude da privuku učenike da zavole njihov predmet.
Šta smo dobili?
Nastavnici se danas bave administrativnim poslovima, prate da li djeca piju gazirano i jedu slatkiše, da li trče po hodnicima i čekaju kada će neko od učenika prijaviti šta rade njegovi prijatelji iz razreda. Pri tome svaki dan (ukoliko nisu u stalnom radnom odnosu) razmišljaju da li će u školi ostati samo jednu školsku godinu pa ponovo na konkurse ili će im se posrećiti da ostanu. Tih što im se posreći čini mi se da je baš mali broj. U jednoj školi (što ja znam, a ima ih više sigurna sam) u posljednjih pet godina djeci se nastavnik maternjeg jezika mijenja svake godine. Šta ta djeca mogu naučiti? Dok se naviknu jedni na druge, već prođe polugodište.
Šta smo dobili? Dobili smo djecu koja su zbunjena, nezainteresovana i istraumirana s jedne strane i nastavnike s druge koji znaju da najprije moraju udovoljiti Ministarstvu ukoliko ne žele biti suspendovani ili ostati bez posla. Postoji tu i treća strana, a to su oni “ambiciozni” roditelji koji žele sve savršeno za svoje dijete, ali o tome nekom drugom prilikom, a ko zna možda se time prije nas pozabavi i Ministarstvo.
