U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Bosnu i Hercegovinu je ove sedmice potresao stravičan zločin u Gradačcu. Ima li empatije u ovoj zemlji i njenom glavnom gradu?
Skoro i da nije vijest kada se negdje desi ubistvo u Bosni i Hercegovini ili regiji. Zločini su postali dio naše svakodnevnice. Žrtve su najčešće žene. Društvo i država nemaju nikakav odgovor, a oni koji bi trebali da pronađu odgovore, šepure se na Sarajevo Film Festivalu. Stravičan zločin u Gradačcu ponovo je zgrozio svakog čestitog čovjeka. Nermin Sulejmanović je prvo tukao, a zatim ubio svoju nevjenčanu suprugu, a potom je ubio još jednu mušku osobu i dijete. Svoje zločine mišićavi nasilnik je prenosio uživo na društvenim mrežama, a kada ga je policija okružila, Sulejmanović je izvšio samoubistvo. Ovaj zločin je otvorio brojna pitanja, ona sigurnosna i sistemska jer je brutalni ubica već bio prijavljen za nasilje u porodici, te da su pripadnici lokalne policije pomogli Sulejmanoviću da pronađe žrtvu koja se danima krila od njega, ali je otvorio i ona pitanja koja se tiču empatije i odgovornosti društva. E tu smo tek zakazali...
Naime, toga dana kada je ubica brutalno likvidirao troje ljudi u Gradačcu, samo 170 kilometara južnije, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala su dominirali domaći političari, smijali se, šepurili, a potom je priređen i vatromet... Ovo besramna parada kiča i malograđanštine pokazala je svu neodgovornost ljudi koji bi trebali da pokažu empatiju i pronađu zakonske mehanizme kako bi se spriječili budući zločini. No, važno je bilo pokazati se u čaršiji, novu haljinu i odijelo, sve sa lažnim osmjehom, što je ustvari praktično bilo neopštovanje prema žrtvama u Gradačcu. Doduše, u tome su prednjačili sarajevski političari, pokazujući još jednom da ne poznaju i ne poštuju vlastitu zemlju, a da im je od toga važnija vlastita taština. Da, dok je u Gradačcu proglašena trodnevna žalost, po Sarajevu su na nebu gorijeli vatrometi, a koncerti svuda po gradu zabavljali su prisustne. Previše je to. To je ta slika koja nervira i koja se i nama Krajšnicima često dešava, da nas ne razumiju i da prema nama nemaju poštovanja.
Naravno, Sarajevo Film Festival nije trebao biti odgođen. Život mora ići dalje. To je festival koji donio dosta dobroga kako gradu Sarajevu tako i čitavoj državi. Ali sami organizatori morali su pokazati suosjećanje, te su morali prilagoditi ceremoniju otvaranja, s obzirom na tragediju u Gradačcu. Ono što se odigralo isti dan u Gradačcu i Sarajevu je nedopustivo. Organizatori, to je privatna firma Mire Purivatre, s ogromnim utroškom javnih sredstava, odavno su pretjerali što dozvoljavaju i organiziraju defile političara po crvenom tepihu koji nemaju nikakve veze sa filmom. To je pomalo i gadljivo običnom narodu. I to čak nema veze sa strankama, podjednako to rade i oni iz SDP-a, iz SDA, iz NIP-a ili iz Naše stranke. Sve je to ista ekipa, ona ''sarajvska'' kojoj je i Gradačac i naša Krajina podjednako daleko. Toj ''eliti'' Sarajevo Film Festival služi kao vašar taštine i pokazivanja čaršiji. Što se tiče filma, sarajevski političari mogu biti savršeni glumci. I ništa više.
