Kako bi na vrijeme stigao na posao u zagrebačku Čistoću, Zoran Ležaić (60) već 20 godina budi se prije zore.
Da bi iz Blata, u kojemu živi sa suprugom, stigao do baze na Trnju mora promijeniti dva autobusa. U bazi je prije pola šest, a već od šest sati čisti ulice, prenosi 24sata.
"U Čistoći radim 20 godina. Prije ovoga posla promijenio sam pet kompanija, a najduže sam radio u tvornici tvrdog metala Sintal, i to 16 godina", govori Zoran.
U Čistoći je, kaže, počeo raditi silom prilika. Sintal se zatvorio i nakon pet mjeseci na birou otvorila se prilika u Čistoći. Iako se nadao poslu mehaničara, jer mu je to struka, otkako je počeo raditi na trokolici nije više poželio raditi u radionici.
"Meni je posao uživancija. Krećem se među ljudima, uvijek sam na svježem zraku. Ovo je toliko lijepi posao da onaj ko ga nije radio to ne može ni zamisliti", kaže.
Fizičke posljedice posla ne primjećuje, a kad ga kralježnica ili ruke zabole, smatra da su za to zaslužne godine. Jedino su za petni trn krive radničke cipele, ali ga ni to ne ljuti.
"Ima teških dana. Kiša, snijeg. A ti moraš raditi. Ali ima lijepih dana. Nisu svi ljudi loši. Jednom mi je prišla starica i rekla da me već godinama gleda kako čistim, pitala me kako sam, pohvalila moj rad i ponudila me kafom", kaže Zoran.
Njegov kolega iz Zadra također se budi oko 5 sati. Njegovo ime je Zdenko Bubnjar, ima 56 godina, suprugu i troje djece te njegovo “radno mjesto” je od Narodnog trga do negdje polovice Kalelarge.
Dvanaest godina je kao mornar kormilar plovio po svijetu. Vidio je svakih čuda, gradova i zemalja, a prije deset godina shvatio je da mu je toga dosta. Vratio se u rodni Prkos, mjesto u zadarskom zaleđu, i baš kao iz prkosa zaposlio kao čistač u Čistoći d.o.o. Zadar.
S njim se slaže i nikad ne bi izabrao drugi posao i Đuro Bodalec, koji je nakon 40 godina staža u zasluženoj penziji. Ovaj 65-godišnji radnik bjelovarskog Komunalca se od 1974. godine brinuo da građani nemaju problema sa smećem.
Danas je ovaj posao pjesma, tvrdi, jer su kamioni moderni i sami dižu kante. Uz lijepa sjećanja, jedan događaj će mu zauvijek ostati duboko urezan u sjećanju. U smeću su našli prvo od ukupno tri novorođenčeta.
"Radio sam godinu dana i vozili smo smeće na mjesto istovara. Tad su tamo pod šatorima živjeli ljudi koji su nakon kipanja smeća išli kopati po njemu. Nismo ni krenuli natrag, jedna žena je počela vikati da nas može biti sram. Pogledao sam na gomilu smeća i ugledao dječaka. Kad sam došao do njega, nije davao znakove života. Pupčana vrpca mu je bila normalno odrezana. Nije bio ni ozlijeđen", govori nam Đuro.
Slučaj je prijavljen tadašnjoj miliciji. Kasnije su još našli dječaka i djevojčicu koji su na isti zločinački način skončali život prije nego što su ga i počeli živjeti. Unatoč svemu tome, Đuro nikad nije pomislio da promijeni posao. Da se ponovno rodi, opet bi prošao isti put.
