U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Sarajevo film festival je bio ključni sadržaj ove hefte. I to obilježen skandalom.
Sarajevo film festival je kulturni događaj kojem se divi regija, dive mu se čak šta više filmski umjetnici širom svijeta i skoro da nema ozbiljne zvijezde iz sedme umjetnosti koja nije došla u glavni grad Bosne i Hercegovine. Taj festival je uspio zbog nekoliko važnih faktora, prvi je što je bio umjetnički krik, pokret otpora protiv opsade Sarajeva u kojem su holivudske i druge zvijezde vidjele priliku da se i one pridruže strani koja je brutalno napadnuta u ratu. Drugi važan faktor je dobar menadžment festivala, kojeg je vodio Miro Purivatra, sin historičara i važnog kulturnog radnika prijeratnog Sarajeva, Atifa Purivatre, ali je Miro oženio i sestru Sebije Izetbegović, te je sve ove godine imao zaleđinu Stranke demokratske akcije i badže Bakira Izetbegovića. Ljudi često to previde i ne znaju ništa o tome, ali Sarajevo film festival svake godine dobija stotine hiljada, ako ne i milione maraka iz raznih javnih budžeta. A Sarajevo film festival je privatna firma Mire Purivatre. Nije to javna kulturna institucija, ne to je čisti privatluk potpomognut javnim novcem i političkim uticajem kojeg je baštinila SDA a evo nastavila i sarajevska Trojka. Političari koriste SFF kao skorojevićki vašar taštine, slikaju se u glancnim odijelima i manje-više posljednjih godina u drugi plan su potisnuli i glumce i režisere i sve one zbog kojih bi festival trebao postojati...
Svjesni svih ovih nedostataka i krivog smjera u kojeg Sarajevo film festival navigiraju skorojevići i političari, ovaj festival je kulturna činjenica, važna za glavni grad i samu državu Bosnu i Hercegovinu. On bez obzira na sve svoje mane, uvijek više donese. Tako je bilo sve dosada. Bilo je kritičara SFF-a i ranijih godina, naročito 2019. kada je Srce Sarajeva dobio Oliver Stone, režiser koji je pravio hvalospjeve o Putinu – a nakon agresije Rusije na Ukrajinu vidimo kakva je to sramotna odluka. Ali ove godine kritičara je, s pravom, bilo najviše jer se desio skandal u režiji Telekoma Srbije koji su, da parafraziramo direktora kliničkog centra iz Mostara, virus četništva ubacili ''sazad'' na Sarajevo film festival. Oni su tokom promocije svojih projekta na SFF-u prikazali dijelove filma "Heroji Halijarda", srbijanskog režisera Radoša Bajića. Organizatori su se prali od ovoga, ali četnici su ušli u Sarajevo, barem simbolički. Taj film je revizionistički projekat koji se uklapa u namjeru zvanične Srbije da rehabilitira četnike, i umjesto zlikovce, kao što su i bili, pretvori ih u humanitarce i dobrotvore. I to su predstavili na SFF-u. Sramota! Naravno, ima političara koji odmah pohrle da uberu populističke poene, a među njima u zadnje vrijeme dominira gradonačelnica Benjamina Karić rođ. Londrc, koja je kao predstavnica vlasti nedavno organizirala proteste protiv vlasti... Tzv. ''baklava politika'' gradonačelnici donosi političke poene, ali grad kojeg ona predstavlja gubi, jer Sarajevo mora imati taj dodatni osjećaj za čitavu državu i ozbiljnije ljude od Karić koji znaju kako odgovoriti na provokacije i plansko rušenje kredibiliteta važnog kulturnog događaja. To mu je obaveza kao glavnog grada, kojeg četnici nisu uspjeli osvojiti 1992. – 1995. Virus četništva, kojeg je Telekom Srbije ubacio na SFF, treba biti opomena i nauk za buduće festivale.
