Potočari, 11. juli ratne 95. godine, majka ispraća sina, kći ljubi oca, sestra tješi brata. Nemoj žaliti brate, vratit ćeš se ti svojoj sestri u zagrljaj, ne nije ovo oproštaj… Mnoge sestre tim riječima ispraćale su svoje najmilije ne u rat već u vječni rahmet. Bol i tuga golema pratila ih je, suze se slijevaše niz lice, a oko njih pakao. Komšija, s kojim je rođen, odrastao, volio, patio, sanjao al nikad o tome da će mu taj isti komšija uperiti pištolj i zaboraviti sve njihove zajedničke uspomene. Komšija zar ti toliko znači tvoj rodni grad, tvoj rodni kraj? Bošnjaci ne mrze nikoga, nismo mi takav narod. Mržnja samo pridonosi tuzi, a toga smo mi imali i previse. Zato ti bošnjače, danas šuti. Odaj počast žrtvama i budi uz svoj narod. Dok majka suzama kvasi tabut zeleni. Dok dijete babu svoga u gomili traži. Dok sestra bratu ne kaže sve sto je naumila te 95. al rat joj nedopusti… Ti šuti sad, kad treba. Mnogi su te 95. šutili i oglušili se na Srebrenicu. Oglušili se na ubijen grad, na ubijenu djecu… Onda kada smo bili sigurni da je fašizam istrijebljen, a Hitler mrtav. Pojavio se drugi fašizam i novi Hitler, ušao nam na vrata, bez kucanja. Njemačka danas osjeća svoju krivnju za sve počinjeno tokom II. svjetskog rata, da li se neko osjeća krivim zbog 8372 ugašena života u Srebrenici???
Molimo Te, Bože,
da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva,
da se više nikada i nikome
ne ponovi Srebrenica.
Piše I. Š.
