U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tema sedmice je obezglavljena bošnjačka politička scena. Ni Izetbegović, ni Bećirović, niti Konaković, Efendić ili Ogrešević nisu lideri svog naroda...
Ko god želi da organizira ''svebošnjački'' sabor, to je anahrona ideja. Potpuno promašena u vremenu u kojem živimo. Bošnjaci, kao uostalom svi drugi narodi u Bosni i Hercegovini, trebali bi graditi institucije a ne bildati lažni etnički patriotizam koji je prevaziđen. Posljednji teatar oko ove teme pokušao je napraviti ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, a nakon što je dobio pedalu od Izetbegovića, Efendića, a vjerovatno i od svih drugih lidera stranaka koje okupljaju bošnjačko biračko tjelo, Dino je to predstavio da to nije ''njegova ideja, nego da su takav skup predložili Bošnjaci koji Bosnu i Hecegovinu smatraju svojom maticom...'', što je naravno smijurija i ofirno pravdanje. No, ova propala ideja je još jednom otvorila oči Bošnjacima da oni praktično nemaju političkog lidera i da lutaju bespućima vlastite izgubljenosti. Evo zašto je to tako i šta bi trebao biti pravi bošnjački odgovor na izazovnu političku situaciju u kojoj se trenutno nalaze...
Ako postavimo Bakira Izetbegovića na čelo Bošnjaka, jer on rukovodi strankom koja je dobila najviše bošnjačkih glasova, jasno je da on nakon što ga je do nogu porazio Denis Bećirović – nije taj. Posebno ako uzmemo u obzir da su Izetbegovića otpisale najveće zapadne sile te opterećenjem sudskih procesa i presuda protiv njegovih najbližih saradnika, može se zaključiti da je on silaznoj putanji i da će mu biti prioritet zaštiti sebe. Drugi koji je po broju glasova i izborom u Predsjedništvo BiH, Denis Bećirović, to trebao postati, nikada neće to biti. Zato što on nema harizmu niti on može biti lider bilo kome. Radi se o političkoj fasadi koja je uspjela na izborima, jer je bilo važno maknuti Izetbegovića, ali iza koje se krije potpuno impotentna politička sadržina. U drugom safu su Konaković, Efendić i Ogrešević, a tamo će i ostati. Njihova retorika može donijeti glasove, ali radi se o ljudima s ograničenim političkim dometom. Može neki od njih ponekada malo više iskočiti, ali nikoga od njih historija neće pamtiti kao ozbiljne velike političare...
Milorad Dodik je lider srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, to je i Dragan Čović kada je u pitanju hrvatski narod. To što oni imaju političku agendu koja u suprotnosti s interesima države Bosne i Hercegovine i ako se u obzir uzmu i rezultati takvih politika i porazni demokratski podaci za oba naroda, jasno je da i Dodik i Čović rade protiv vlastitog ali i drugih naroda u našoj zemlji, ne znači da ih se ne može nazvati političkim liderima vlastitih naroda. To Čović i Dodik jesu. Kod Bošnjaka takvog lidera nema. A taj lider ne bi trebao praviti teatar s svebošnjačkim saborom, nego bi trebao graditi demokratske institucije države Bosne i Hercegovine. Samo efikasne institucije mogu spasiti bošnjački narod. Nikakvi etnički torovi i promašeni historijski konceptni ovom narodu neće donijeti ništa dobro, a taj novi lider bi morao prepoznavati historijski momenat i tako voditi vlastiti narod.
