Samo žele život dostojan čovjeka i zato nastoje preći granicu. Ipak, njihovo masovno kretanje opteretilo je najviše Bihać i Unsko-Sanski kanton. Dok s jedne strane gradonačelnik grada poručuje kako se ne mogu sami nositi sa ovim problemom, migranti samo žele otići dalje što prije, bez prouzrokovanja problema. U razgovoru sa migrantima, jedan od njih za BUKU govori:
“Dok sam bio u Bugarskoj u kampu, tukli su nas i odvajali od djece, a onda ponovo nakon torture vraćali. Uzeli su mi novac i sve što sam imao. Kada sam ušao u BiH osjetio sam šta znači ljudskost. Stigao sam u Bihać“.
Pokušao je preći granicu devet puta i nijednom nije uspio. Preko planinskih puteva uspio je ući kilometar u Hrvatsku, ali su ga deportovali, piše Buka.
Slično iskustvo je imao i drugi migrant koji navodi kako je otišao iz Irana radi nemogućnosti ostvarivanja osnovnih ljudskih prava.
„Kažu nam ne mogu nas primiti jer smo Kurdi. Prave razlike među ljudima zbog religije, jezika, a to stvarno mrzim. Volio bih dočekati svijet u kojem se ljudi neće dijeliti zbog boje kože, religije, jezika i svega“.
Ipak, bez obzira na visoki nivo razumijevanja za migrante i njihovu situaciju, građani Bihaća su čini se prepušteni sami sebi u ovoj situaciji. Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić za BUKU govori:
„Ovaj posao je spao na Unsko-Sanski kanton i to na grad Bihać. Personalno ako gledamo ovu priču trenutno ovu situaciju nose tri čovjeka u kantonu, premijer kantona, komesar policije i i gradonačelnik grada“. On dodaje kako nema apsolutno nikakve nadležnosti i da su od rpvog dana pomagali, jer su se mogli svi pouistovijeti sa situacijom u kojoj su i sami bili u bliskoj prošlosti izbjeglice. Ipak, uvjeren je da nije ni kriv ni dužan da se sam nosi sa ovim problemom, baš kao ni grad Bihać.
Iskreno govori:
„JA NE ŽELIM MIGRANTE U BIHAĆU JA IH NISAM DOVEO, TRETIRAM OVO KAO ELEMENTARNU NEPOGODU, IMAMO PROBLEME. Protestvovao sam u Sarajevu, tražili smo odgovore i na vanrednim sjednicama, ali onda sam shvatio da Vijeće ministara i Vijeće sigurnosti uopšte nemaju strategiju za to“.
Dodao je pak kako postoje šanse, koje želi da iskoristi, ukoliko neko školovan i stručan želi da ostane. Međutim, iskustvo migranta, koji se nalazi na ovom području već duže od 9 mjeseci i koji je kompjuterski tehničar svjedoči drugačije. On za BUKU o svom iskustvu govori:
„Moja supruga je inženjerka i oboje smo pokušavali pronaći posao. Dali su nam žuti karton i produžili ga kasnije. Međutim i dalje nemamo posao. Htjeli smo da radimo kako bismo štedjeli novac, imamo malu bebu, koja se rodila ovdje u BiH. Možda joj zatreba lijek, a ja nemam dovoljno novca za to“.
On dodaje i kako su dva puta vraćeni sa granice sa Hrvatskom, a želja im je da odu u Italiju ili Njemačku. Uprkos tome što su ljudi veoma ljubazni prema njima, glavni problem mu je to što i dalje nemaju posao. I upravo to pokazuje da i u migrantskoj skupini postoje ogromne razlike u profilima ljudi koji dolaze, ali i odlaze iz BiH na svom putu ka boljoj budućnosti. Nedopustivo je generalizovanje. O tome govori i Dorijan Klasnić iz UNHCR-a koji za BUKU govori_ „Vrlo je važno ne doživljavati migrante kao homogenu skupinu, već kao mješovitu grupu pojedinaca koji su tu svako iz svojih razloga i potreba. Ono što je mandat UNHCR-a jeste da pomognemo ljudima koji bježe od rata, progona. Trenutno u BiH bilježimo oko 1600 onih koji su zatražili međunarodnu zaštitu, odnosno azil“.
Dodaje kako se rješenje ovog problema treba zaista tražiti u regionalnim i vanregionalnim dogovorima. Uprkos činjenici da migracije na području Unsko-Sanskog kantona stvaraju probleme, Klasnić zaključuje da je ključno naći legalna rješenja kako bismo te ljude iščupali iz opasnosti kretanja preko minskih polja, kretanja pomoću krijumčara. A prava konkretna rješenja, kako dodaje treba tražiti u zemljama porijekla.
Migrantima se u okviru partnerske organizacije „Vaša prava BiH“ pruža i besplatna pravna pomoć. Aktivisti ove organizacije za BUKU poručuju: „Pružamo im pravnu pomoć u procesu traženja azila. Problemi sa kojima se susrećemo su prije svega sporost pravnog sistema. Ministarstvo sigurnosti već duže vrijeme nije registrovalo pojedine korisnike“.
Ipak, ono što ih raduje jesu većinski pozitivne komentare na račun grada i ljudi iz organizacije koji aktivno pokušavaju stvoriti normalne uslove za njih dok su tu. O uslovima smještaja za BUKU je govorila koordinatorica centra SEDRA, Nataša Omerović:
„Puni kapacitet centra je 420 kreveta, a trenutno smještamo 305 lica. Postojimo već šest mjeseci i kako vrijeme prolazi, tako nam se izazovi mijenjaju. Sada je najveći upravo koordinacija i pravovremena reakcija na potrebe centra. Ono što je poznato svima jeste da dosta djece već ide odavde u škole, a vjeruje da je vrhunac njihove integracije u društvo radost druge djece u školskim klupama“.
I dok s jedne strane djeca radosno prihvataju svoje nove školske drugare, migranti ovdje prouzrokuju i negativne situacije, jer se radi sigurnosti onemogućava slobodno organizovanje određenih događaja. Tako nam za BUKU, aktivista Adnan Mekić govori:
„Ova nova situacija je kao elementarna nepogoda. Mi nismo bili spremni na to. Trenutno nisam optimista, jer ja kao turista ne bih želio biti u gradu u kojem se ovakve stvari dešavaju. Nas niko ne pita kako je nama. Meni je trenutno upitno održavanje državnog prvenstva BiH u brdskom biciklizmu, koje se ovdje održava tradicionalno, jer se nalazi na toj ruti“.
Zaključuje da koliko god žele pomoći, misli da je prevelik broj ljudi i da jednostavno nisu u stanju. Uzroke revolta građana, novinarka Niha Džanić vidi u tome što se sve koncentrisalo na samo jednu regiju te za BUKU govori:
„NIGDJE U EVROPI JEDAN GRAD ILI JEDNA REGIJA NISU PREPUŠTENI SAMI SEBI DA SE NOSE SA OVIM PROBLEMOM KAO ŠTO JE KRAJINA. ZATO SU REVOLTIRANI GRAĐANI, A NE ZBOG MIGRANATA SAMIH PO SEBI“.
I dok su revoltirani građani s jedne strane uplašeni, zabrinuti ili iznenađeni razvojem situacije, migrant i dalje žele samo jedno. Preći granicu i otići dalje. Jedan od njih je pokušao 18 puta preći granicu, razbili su mu telefon, pretukli ga. Neki od njegovih poznanika su umrli pokušavajući preko planina ili rijeka otići, a situacija se ne poboljšava. Migranti su čini se prepušteni sami sebi, baš kao i kanton, koji uprkos svim naporima i volji građana jednostavno ne može sam. A to im na kraju ostaje i zajednička nit, koja ih spaja uprkos svemu što ih razdvaja. Blokiranost u bezizlaznosti apsurda življenja u BiH.
