Nakon bitke za Donbas uslijedit će niži intenzitet rata u kojem će obje strane trošiti resurse, kaže za internetsku stranicu ARD-a Franz-Stefan Gady, vojni analitičar Instituta za međunarodne strateške studije, prenosi Deutsche Welle.
“Čisto vojno, predaja Lisičanska ne znači mnogo. To je simbolična pobjeda za ruske snage, ali će strateške posljedice biti minimalne za nastavak rata. U Donbasu traje rat trošenja resursa i snaga, ne radi se toliko o osvajanju pojedinih gradova nego o tome da se protivniku nanese više gubitaka u ljudstvu i materijalu nego što ih ima vlastita strana.
Moglo se predvidjeti da će Lisičansk i Sjeverodonjeck prije ili kasnije pasti zbog velike nadmoći ruskih snaga, prije svega topništva. Ukrajinske snage su se taktički povukle – nisu se, kao u Mariupolju, borile do posljednjeg čovjeka kako bi izbjegle da upadnu u obruč. To pokazuje koliko su ovi gradovi strateški važni i očito u Ukrajini postoji zamisao da ih se možda kasnije zauzme protuofenzivom.
Sada su se ukrajinske snage povukle na novu, dobro utvrđenu liniju odbrane, utaborenu u Bahmutu, Soledaru i Seversku. Druga obrambena linija je kod Slovjanska i Kramatorska. Ta dva urbana centra su od 2014. pripremana kao odbrambene utvrde”, kaže.
Za njih je to tzv. trka do dna. Obje vojske su iscrpljene, krvarile su, imale enormne gubitke. Sada je pitanje ko će prvi kolabirati. To je uvijek pitanje u ratu koji iscrpljuje, troši. Kratkoročno na istoku lošije izgleda za ukrajinske snage jer ruske snage, kad je topništvo u pitanju, imaju enormnu prednost i nemaju problema s kanalima opskrbe.
Istovremeno, ruske snage u Donbasu mogu nad svojim operacijama stvoriti štit u obliku protuzračne odbrane, što je razlika u odnosu na prvu fazu rata. Ukrajinsko zrakoplovstvo tu ne dolazi do izražaja, što je za njih veliki nedostatak.
Rusi imaju i nadmoć u elektronskoj borbi, zbog čega ukrajinska strana tek štedljivo koristi dronove jer se njihovu upotrebu može ometati elektronski. To otežava izviđanje. S druge strane, veliki manjak ruske vojske je nedostatak pješadije.
Rusija mora računati s tim da se dugoročno ukrajinska sreća može okrenuti – to ovisi o tome koliko mogu profitirati od zapadnih isporuka oružja i streljiva. Pitanje je hoće li biti koordiniranog i trajnog dopremanja oružja, obavještajnih podataka i obuke vojnika. Tu zapadna strana mora bolje koordinirati i razmišljati strateški i dugoročno.
Od koristi baš i nije činjenica da Ukrajina posjeduje više različitih topničkih sistema i da za svaki mora graditi posebnu logistiku. To nije efikasno. Potrebno je planirati i koncentrirati se na možda samo dva sustava. To olakšava obuku i održavanje. Trenutno se stječe dojam da ukrajinske snage ne koriste cijeli potencijal oružja sa Zapada jer nisu obučene. Razumljivo, ukrajinskim snagama mora se osigurati i toliko streljiva kako bi mogla djelovati intenzivnije.
Da, recimo kod ciljanih napada na ruske linije opskrbe i skladišta streljiva, koji se izvode višecijevnim bacačima raketa koje je Ukrajini dobila sa Zapada. U prvoj fazi rata su za preživljavanje nekih ukrajinskih jedinica enormno važni bili MANPADS, prenosivi sistemi za protuzračnu odbranu i prije svega protutenkovsko oružje. To je ruskim snagama nanijelo ogromne gubitke.
Ostajem pri procjeni da će ovo biti posljednja ruska velika ofanziva prije operativne pauze. Ona ne znači obustavu vatre ili kraj borbi, nego je vjerojatnije da će brzina i intenzitet borbi biti sniženi na neko vrijeme. To vrijeme će obje strane iskoristiti za obnovu snaga, sastavljanje novih jedinica i dovod pojačanja.
Mislim da će bojišnica ostati dinamična i da neće biti pat-situacije. Nastavit će se rat koji troši resurse. Teško je reći koliko.
Rusija može izdržati tu vrstu rata još nekoliko mjeseci ili sve do iduće godine, pod uslovom da zauzda “probleme s osobljem” i neprestano šalje nove postrojbe na front. U tom pogledu sankcije neće imati neposredan utjecaj na ratna zbivanja. Po mom viđenju, Donbas nema veliki strateški značaj, a progutat će veliku količinu ukrajinskog ratnog materijala i ljudstva.
Mnogo bitnija za nastavak rata je Hersonska regija. Zamislivo mi je da će tu prije ili kasnije biti test za prvu veliku protuofenzivu Ukrajine. Ako ta ofenziva ne uspije, to će biti signal zapadnim partnerima da pojačano guraju Ukrajinu u pregovore. Neuspjeh bi logično pojačao glasove skeptika koji se protive naoružavanju Ukrajine i to bi zemlju dovelo u jako lošu poziciju.
Najvažnija ofanziva ukrajinskih snaga stoga će biti pokušaj oslobađanja Hersona i da se ruske snage potisnu preko Dnjepra. I dalje sam skeptičan oko toga da Ukrajina može narednih mjeseci prijeći rijeku i odbaciti ruske trupe još dalje na istok.
