Petog decembra 2020. godine, u Sarajevu, sestre Ajla (24) i Amra (23) Klico izgubile su majku Jasminu na tragičan način. Pravo da ovoj 56-godišnjoj ženi i samohranoj majci oduzme život sebi je dao Elvir Hajdarević (41). Oboje su radili u istoj firmi: Jasmina kao knjigovotkinja, a Elvir kao zaštitar.
Njihova komunikacija počela je bezazlenim pozivima na kafu, a nakon niza Jasmininih odbijanja, uslijedila su ucjenjivanja, maltretiranja, zlostavljanja, praćenja, prijetnje, pa čak i fizički napadi. Trajalo je to punih pet godina. Jasmina je za to vrijeme nebrojeno puta podnosila prijave, tražila pomoć od policije, tražila savjete kako i šta da učini i zaštiti sebe i kćerke. Nažalost, pomoć nikada nije dobila. Tog petog decembra spremila se i krenula na posao. Elvir je znao gdje radi, preskočio je ogradu, ušao u poslovnu zgradu i upao u Jasmininu kancelariju uprkos mjerama obezbjeđenja. Kao zaštitaru, bilo mu je dozvoljeno da nosi oružje. Pucao je u nju sedam puta.
Napravio prostrijelne rane na vratu, grudnom košu, abdomenu… Narednih deset dana Jasmina se kao lavica borila za život. Nažalost, srce nije izdržalo.
Priča je ovo čijem su epilogu prethodili mjeseci borbe jedne žene i majke koja je tražila pomoć od sistema, ali u kojem prijetnje čovjeka koji ju je maltretirao baš niko nije doživljavao ozbiljno. “Sumnja nije osnovana” ili “ne možemo ništa uraditi dok se djelo ne počini”, govorili bi joj na svaki njen poziv u pomoć ili podnesenu prijavu. Upravo iz tog razloga i s ciljem zaštite barem jedne žene koja danas prolazi istu ili sličnu situaciju, Ajla i Amra odlučile su za naš magazin ispričati kakvu psiho-fizičku torturu je doživjela njihova mama samo zato što se usudila odbiti jednog muškarca i reći mu NE!
Poruke, prijetnje, ucjene
“Sve je počelo sa pozivima na kafu, ali je poslije došlo do toga da taj čovjek našoj mami nije htio otvoriti vrata ni pustiti je da uđe na posao dok ne bi pristala da izađe s njim. Ili bi joj zaključao kancelariju i nije joj dozvoljavao da izađe. Konstantno joj je slao poruke. Mama bi blokirala njegov broj, a on bi kupovao nove kartice i ponovo pisao. Potom bi mama promijenila broj i dala ga samo meni ili Ajli, ali on bi baš uvijek našao način da dođe do njega. Ostavljao joj je ljubavne poruke pored računara. Mama mu je pokušavala normalnim razgovorom objasniti da ne želi ništa od njega, ali kada ni to nije pomoglo, počela ga je prijavljivati policiji. Najprije se požalila poslodavcu i s obzirom da je imao prijava od ranije, trebao je izgubiti licencu i ostati bez posla. Međutim, mama je, misleći da će se sve smiriti, samo tražila da ga prebace negdje drugo. Nije željela da bilo ko zbog nje izgubi posao”, priča Amra.
I zaista, tada je uslijedio period zatišja. Prošle su, možda, i tri godine dok maltretiranje ponovo nije počelo. Bilo je to nakon što je Jasmina objavila oglas o prodaji porodične kuće u Ilijašu.
“Opet je počelo uhođenje, ucjene i prijetnje. Otišao je na tadašnje mamino radno mjesto i sreo je. Kao da se u tom trenutku nešto desilo u njegovoj glavi. Tražio je od mame nekad 20.000 KM, a nekad 15.000 KM od prodaje naše kuće. I nije to bio jedini put da nam je tražio novac. Čak je i nama slao poruke i pisao da ako mama ne izađe s njim, mora mu dati 1.000 KM, i slično. To su bile neke očajne ucjene, jer više nije znao nijedan razlog da joj priđe. Prijetili su nam i njegovi prijatelji, angažovao bi neke kriminalce da nam prijete…”
Amra je s mamom u to vrijeme živjela u stanu na Čengić Vili. Ajla je, zbog posla, živjela u Novom Sadu i nije ništa znala o onome što je prolazila njena majka. Jasmina ju je na taj način željela zaštititi od prijetnji i ucjena. Čak i nakon povratka u Sarajevo, Jasmina je skrivala da se Ajla vratila, samo da je Elvir ne bi ucjenjivao kćerkom.
“On je znao gdje mama radi, čekao bi je i pratio od kuće do posla, tako je saznao gdje živimo. Dolazio bi biciklom iz Vogošće na Čengić Vilu da sačeka kada će mama izaći iz zgrade, da joj ostavi poruku na automobilu ili bi joj poslao poruku da će je u određeno vrijeme čekati pred zgradom. Mama bi ga svaki put prijavila policiji. On bi nekad pobjegao kada bi vidio policiju ili bi ga oni opomenuli i odmah pustili. Čak su joj neki policijski službenici govorili kako je te poruke, koje joj je ostavljao na automobilu, mogla ona sama sebi napisati i zalijepiti na automobil, kako to nije mjerodavan dokaz i kako sumnja nije osnovana. Niko to nije ozbiljno shvatao. Rekli su joj da prijave idu u tužilaštvo i da može tražiti zabranu prilaska. Mama je to i učinila, ali zabrana prilaska joj je odbijena. Kako su mi rekli nakon ubistva, odbijena je jer nije bilo dovoljno dokaza. Niko se nije potrudio da detaljnije ispita slučaj i provjeri sve prijave koje je mama podnosila”, govori Ajla i dodaje da je njena mama mjesecima živjela u strahu. A, kakav je to život?
Život u strahu
“Naša mama bila je ponosna žena. Nije željela da traži pomoć sa strane. Vjerovala je organima vlasti i policiji. Tražila je pomoć legalnim putem. Išla je doslovno u svaku policijsku stanicu u gradu da ispriča svoj slučaj i ono kroz šta prolazi. Bila je potpuno nezaštićena, kako ona tako i mi. Živjela je u strahu, konstantno se osvrtala jer je mislila da je prati. Očekivala je da je napadne. Pritom, niko nijednu njenu prijavu nije shvatao ozbiljno”, prisjećaju se Ajla i Amra.
Nije se sve zaustavilo samo na prijetnjama i ucjenama. Dva puta ju je i fizički napao.
“Jedno jutro je krenula na posao i nije joj dao da uđe u auto. Doslovno je imao cilj u svojoj glavi i želio je, psihopatski, da to ima neki progresivni rast. Sve je krenulo od poziva, pa je rekao da je sljedeći korak praćenje i pratio ju je, pa je uslijedio fizički napad i tada joj je poručio: ‘Decembar je naš’. Kasnije smo shvatile šta to znači. U početku nije prijetio ubistvom, ali kasnije jeste i čak se potpisivao na poruke, ostavljao svoj broj telefona, uopće nije skrivao svoje namjere. Kad se desio prvi fizički napad, mama je otišla u Hitnu pomoć, a on je ponovo pušten. Ja sam i ranije slušala slične priče, ali nisam u to vjerovala. Međutim, kad policija dobije prijavu od žene, uglavnom je shvataju kao besmislenu. Nije tako kada prijavu podnese muškarac.
Eh, baš to se desilo drugi put, kad je fizički nasrnuo na našu mamu: krenula je u prodavnicu, on ju je napao, a mama se branila štapom za hodanje, koji je uzela od nane i uvijek ga nosila sa sobom da bi se mogla odbraniti. Pokušala ga je poprskati peper sprejom, međutim nije znala da ga koristi, i nekako se vratila kući. On je tada zvao policiju, koja se nacrtala na licu mjesta i on je ispao žrtva. Čak i danas, kada se ovoga prisjećam, ne mogu da u potpunosti pojmim da se to zaista dešavalo. Takvi propusti sistema i policije su neoprostivi. Psihopata je bilo i bit će, slobodno hodaju ulicama našeg grada, i baš zato trebamo imati policajce koji će braniti građane, pogotovo nezaštićene žene”, kaže Ajla.
Život bez mame
Ni šest mjeseci nakon tragične smrti njihove mame, Ajla i Amra ne mogu prihvatiti činjenicu da nje više nema. Amra se iselila iz njihovog zajedničkog stana kako bi bol i podsjećanje na mamu bili manji.
“Kad se tako nešto tragično desi, nažalost nemate vremena da otpatite i prebolite. Nemate taj luksuz da izdvojite nekoliko mjeseci za sebe i procesuirate sve što se desilo. Život vas nosi dalje. Amra i ja smo same, nemamo nikoga. Morale smo organizovati dženazu u vrijeme pandemije, odlaziti u tužilaštvo, naći advokata, pratiti suđenje… Nikada nismo imale vremena da, zapravo, prihvatimo to što se desilo. Možda mi je čak i pomoglo to što sam bila svakodnevno zauzeta. Hvala Bogu, imam posao, zaposlena sam kao menadžer u jednoj američkoj firmi i imam ljude oko sebe koji mi pružaju podršku. Što je najvažnije, imam Amru. Život ide dalje i nas dvije moramo nastaviti kako znamo i umijemo. Mama bi to najviše voljela.”
Jasminin ubica osuđen je na 11 godina zatvora. No, ta kazna nikada neće nadomjestiti majku dvjema djevojkama.
“Meni ta vremenska kazna ne igra nikakvu ulogu, jer on nikada neće dobiti šta zaista zaslužuje. Vjerujem da ima neki viši sud i da će ga stići sve ono što je učinio. A naša trauma ostaje naša trauma. I trudit ćemo se da iz svega izvučemo neku društvenu korist, pokušat ćemo i mislimo da imamo dovoljno snage da reagujemo i pomognemo ženama koje prolaze isto. Amra je na Facebooku objavila status o svemu što je naša mama doživjela. I nećete vjerovati koliko joj se žena javilo sa istim ili sličnim pričama. Ako će ova naša priča pomoći ijednoj ženi koja je sama i nezaštićena i podići svijest nekom policijskom službeniku da reaguje na pravi način, bit ću sretna, jer zajedno smo jači. Ako svi ustanemo i dignemo svoj glas, država, koliko god bila neuređena, ne može ostati imuna na takvo nešto. I zakonsku regulativu možemo promijeniti. Šta je to što razgraničava osnovanu i neosnovanu sumnju?
U FBiH postoji zakon koji kaže da ako neka osoba prijeti drugoj osobi da će joj ugroziti život i tijelo, može dobiti šest mjeseci zatvora ili novčanu kaznu, ali u praksi toga nema. U praksi doslovno nema ni saslušanja ni pritvora. Našoj mami su bila ugrožavana osnovna ljudska prava dugo vremena i to je rezultiralo njenom smrću. To se ne smije nikada i nikome ponoviti, koji god razlog za to da je bio. Kod nas je opasno biti žena, pogotovo je opasno biti njegovana žena koja vodi računa o sebi. I sama sam dobila poruke i pozive i isto tako se moglo desiti da taj neko bude osoba koja ne želi prihvatiti NE kao odgovor”, iskreno će Ajla i dodaje da žrtva nikada nije kriva, niti se takvo mišljenje treba normalizirati u društvu i vremenu kojem svjedočimo.
“Želim poručiti svim ljudima u vlasti, policiji i sistemu, koji rade na slučajevima kao što je ovaj, da niko od njih ne očekuje da se emotivno evolviraju u bilo koji slučaj, nego isključivo da rade svoj posao i da ga rade korektno i moralno. Također želim pružiti podršku svim ženama koje prolaze kroz nešto slično. Neka im naše iskustvo posluži kao primjer da budu upornije u traženju pomoći, da insistiraju na svojim pravima, da prepoznaju psihopatsko ponašanje. Mora postojati svjetlo na kraju tunela, a mi moramo doći do tog svjetla.”
Jasmina bi danas sigurno bila ponosna na svoje kćerke, koje u srcima i sjećanjima čuvaju najljepše uspomene na majku. Dan prije nastanka ovog intervjua (15. juni) bio je Jasminin 57. rođendan.
“Naša mama bila je nevjerovatna žena. Kad bismo izašle s njom u grad, svi bi u nju gledali, toliko je bila lijepa, harizmatična i nevjerovatno jaka. Naši roditelji su razvedeni i ona nas je sama odgajala. Čekala je 11 godina na djecu, a onda je rodila mene i godinu poslije Amru. Učila nas je da uvijek imamo svoje mišljenje i glas, da budemo nezavisne i težimo ka sreći. Učila nas je da ne ovisimo o ikome i da čuvamo jedna drugu. Bila je najbolja mama na svijetu.”
