“Subota je krajem siječnja. Pripremam i sebe i druge za pohod Sisku i prijateljima koji žive u njemu i okolici. Pripremamo i namirnice koje smo na selu sakupili pod uvjetom da ništa ne donosimo što se može u trgovinama kupiti, samo domaće i ubrano/napravljeno na selu.
Kako idemo kroz sela moga džemata tako i preuzimamo od mojih džematlija koji su nas kraj ceste čekali da nam predaju svoju hediju kojom ćemo obradovati nekoga u potrebi.
Vozimo se, divanimo i razgledavamo putem kroz Topusko, Glinu, Petrinju i Sisak.
Dočekuju nas prijatelji kojima smo se najavili. Uvode nas u svoje domove. Predajemo im ono što smo donijeli sa sela. Nije to puno, od srca je i s osmijehom. I tako jednoj pa drugoj, trećoj, četvrtoj obitelji… Mi se s njima radujemo što imamo ponijeti im šta sa sela, domaćeg.
Slušamo različite sudbine ljudi. Iz svakoga progovara ono iz dubine njih, iskreno i s osvrtom onoga što se dogodilo i još uvijek događa u bližoj ili daljoj okolici.
”Iz Maljevca Sisku s osmijehom od srca” nazvana je ta akcija. Akcija k’o akcija. To je ustaljena dinamika za one što osjećaja imaju da osjete drugoga koji je u potrebi ne samo nečeg materijalnog nego i onog razgovora koji se upija u nas kao spužva što vodu upija i koji rasterećuje.
Ovaj pohod je bio pohod na rasterećenje, da uzmemo malo njihove brige jer ih potpuno razumijemo, da ih poslušamo jer imaju nam štošta reći.
Epicentar potresa je bio od nas zračne linije nekih dvadesetak kilometara. I mi smo osjetili na sebi i na svojim imanjima. Doduše nije kao kod njih u Sisku, ali nije se toliko u javnosti eksploatiralo da je i ovo područje pogodio potres i ljudima nanio štetu.
Tek sada se to vidi na koloritu naljepnica što ljudi dobivaju u mome džematu jer je naknadno u Karlovačkoj županiji proglašeno stanje elementarne nepogode pa tako i za područje općine Vojnić.
Osjećaj za drugoga je pisano i nepisano pravilo i vjere i ljudskosti. Zapravo, to se ne treba ni spominjati nego automatizmom djelovati.
Uvijek se trebamo postaviti u položaj drugoga i barem djelomično približiti to njegovo stanje k nama i u nas. Nikada se ne zna kroz kakvo iskušenje ćemo mi prolaziti u bliskoj ili dalekoj budućnosti.
Nakon potresa senzibilizirala se javnost, uključivali su se ljudi da pomognu ljudima, i država i privatni sektor, i prijatelji i oni koji to nisu.
U moru tih različitih oblika pomoći slabije je stizala informacija do običnih ljudi kako je jedan muftija učinio izuzetno vrijednu i na oko neobičnu inicijativu.
Naime, jedini do sada u Hrvatskoj je poveo inicijativu da okupi deset veleposlanika akreditiranih u Hrvatskoj iz islamskog svijeta i stane pred njih u Sisku zatraživši pomoć njihovih država kako bi pomogle hrvatske građane zahvaćene ovim potresima.
U moru informacija nismo čuli niti pročitali da je ijedan vjerski poglavar tako nešto veliko učinio za društvo i državu. Učinio je to muftija dr. Aziz ef. Hasanović.
I nije ostalo na tome nego na konkretnom djelovanju veleposlanika koji su se odmah uključili u ovu vrijednu akciju što se ovih dana primijeti i u Sisku i u Petrinji.
To me podsjetilo na teška vremena s početka devedesetih godina kada je Republiku Hrvatsku zalaganjem i posredstvom muftije Ševke ef. Omerbašića priznalo dvadesetak islamskih zemalja odmah nakon Vatikana.
Ovim činom obojica muftija su zadužili Hrvatsku da nikada to ne zaboravi. To je ono što oplemenjuje naše društvo, oplemenjuje naše živote, oplemenjuje našu zajedničku budućnost.
Muftije su nam primjer svima kako se voli država i njeni ljudi poštujući kolorit različitosti svih nas. U ovom iskušenju svima nam je isti nazivnik, a to je potreba.
Priskočiti ljudima u potrebi je zauzimanje za džennet na ahiretu, a na dunjaluku da možemo svakom u lice pogledati i sebe obogatiti ljudskošću. Put koji nam je muftija dr. Hasanović ovih dana svima trasirao treba nam biti prioritet da ga slijedimo u ovom vremenu.
To je lako, nije teško, samo treba imati dobru volju i napraviti prvi korak.
Ljudi koje je poslao muftija na područje Korduna, Banije i Banovine (zajednički nazivnik za ova područja je danas bolje nazvati Područje Ljudi) su posjetili pravoslavnu crkvu u Glini i uručili donaciju te katoličku crkvu u Vojniću i predali donaciju.
To je od ljudi za ljude na Području Ljudi. Nikako za pravoslavce i katolike od muslimana. To je od ljudi za ljude na Području Ljudi, ponavljam.
To je ta gesta koja nam je svima potrebna da u sebi zatomimo ono loše i da progovori dobro. To je ta produkcija one fotografije koja je obišla svijet na kojoj su hodža, fratar i pop.
To je ta praksa o kojoj se na oltaru i minberu govori. Zato treba manje govoriti, a više djelovati među ljudima i osvajati ljudska srca, a ne područja. Djela koja prate riječi.
Na temeljima muftijinog puta i mi smo iz Maljevca kročili stazom prema tom putu, doduše neusporedivom, ali s istom misijom i ciljem.
Kada je u vrijeme poslanika Sulejmana a.s. (‘alejhisselam) izbio požar na dvorcu, svi su krenuli gasiti taj požar. Među mnoštvom gasitelja požara vidio je jednog mrava kako na svojim leđima nosi jednu malu kap vode, sićušnu kapljicu.
Epicentar potresa je bio od nas zračne linije nekih dvadesetak kilometara. I mi smo osjetili na sebi i na svojim imanjima. Doduše nije kao kod njih u Sisku, ali nije se toliko u javnosti eksploatiralo da je i ovo područje pogodio potres i ljudima nanio štetu
Kako je on razumijevao govor životinja i imao privilegiju razgovarati s njima, upitao je mrava zašto to radi kada zna da njegova kap ne može ništa doprinijeti u gašenju požara. Mali mrav mu je odgovorio: ”Neka se vidi na čijoj sam strani”.
Ljudi k’o ljudi, vide drugog i izvuku pouku koji pameti imaju, ili vide nešto loše u tom dobru koji pameti nemaju. Mali mrav je bio na strani gasitelja požara i to je on želio da se zna i da se pamti.
Evo tog slikovitog primjera za nas i naše vrijeme. Neka ljudi vide na čijoj strani je muftija, na strani je dobra jer čini dobro, na strani je ljudi jer je dio njih.
Neka ljudi osjete ljude pa će bolji ljudi biti, neće biti iskvareni i podli nego dobri i bliski.
Neka se vidi da smo i mi Maljevčani na tom tragu Sulejmanovog a.s. mrava pa makar i s tom sićušnom kapi vode među morem oko nas.
Neka ljudi vide da tim putem kojim nas vodi muftija i mi koračamo jer muftija nas uči da vjera bude praktična, nikako pragmatična, da vjera bude baš vjera, nikako pronevjera, da vjera iz nas progovara, nikako da zašuti, da vjera nam bude na djelu, ne samo na jeziku…
Sel@m iz ”centra svijeta”.
