Priča o mjesečnim primanjima i potrošnji prosječne balkanske porodice uglavnom se svodi na isti zaključak – preživljavanje. Bez obzira radilo se o Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili Srbiji, a kad se iznose statistički pokazatelji o standardu građana, uvijek se nerealnim i neprimjenjivim u stvarnosti ocjenjuju podaci o sredstvima neophodnim za mjesečnu potrošnju (takozvana potrošačka korpa) i prosječnim primanjima.
Prema nedavno objavljenim podacima, potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, prema izračunima sindikata, iznosi 2.019 konvertibilnih maraka (1.032 eura), a prosječna plaća 914 KM (467 eura). U bh. entitetu Republika Srpska za potrošnju treba 1.894 KM (968 eura), a prosječna su primanja 887 KM (454 eura). Ako samo jedno u porodici radi, u oba slučaja to nije ni polovica iznosa.
Kad je Hrvatska u pitanju, prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Hrvatske za decembar 2018. godine iznosila je 6.262 kune (844 eura).
Posljednji podaci za Srbiju su iz novembra prošle godine, pa je prosječna plaća 50.556 dinara (428 eura), a četveročlanoj porodici za mjesec dana je bilo potrebno 70.429 dinara (597 eura).
Definitivno je da u svakoj od promatranih država, posebice ako samo jedno u porodici radi, potrebno puno više novca nego što u kućnu blagajnu stigne. Stoga se opravdanim postavlja pitanje s početka teksta – kako građani mogu “krpiti kraj s krajem” ako tako surova statistika, zapravo, odražava i stvarno stanje?
‘Pomoć’ dijaspore protiv statistike
Admir Čavalić, ekonomski analitičar i asistent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, prije odgovora ukazuje na dvije bitne odrednice potrošačke košarice, navodeći kako je “riječ o prosječnim vrijednostima”, ali kako se riječ “obično precjenjuje”.
“U svakoj od zemalja regije potrošačka korpa prevazilazi dokumentirana primanja domaćinstva. Naravno, u Bosni i Hercegovini je taj jaz najveći, što vjerovatno pokazuje da je stvarno stanje takvo da naši građani jedva ‘sastavljaju kraj s krajem’. Na pitanje kako preživljavaju, odgovor se vjerovatno krije u činjenici da godišnje u Bosnu i Hercegovinu dođe do tri milijarde KM [1,5 milijarda eura] dotacija od dijaspore, ali i u tome da četvrtinu našeg bruto domaćeg proizvoda čini siva ekonomija. Dakle, nedokumentirana primanja, dotacije i drugih vidovi pomoći imaju svoj učinak i omogućavaju skromnu potrošnju. Naravno, ne treba robovati prosjecima, to jest pretpostavljati da svi žive na ovakav način – nekome je gore, nekome bolje, malo je onih koji odgovaraju prosječnim vrijednostima”, objašnjava Čavalić za Fokus.ba.
Dok je u Bosni i Hercegovini potrebno više od dvije prosječne plaće da se pokriju neophodni troškovi, u Srbiji je, kako ukazuju iz Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, “za pokriće prosječne potrošačke korpe u novembru bilo potrebno 1,39 prosečnih zarada”. Iz tih podataka i Ranka Savić, predsjednica Asocijacije, ukazuje kako “slijedi zaključak da građani Srbije jedva ‘krpe kraj sa krajem'“. Baš kao što i u slučaju Bosne i Hercegovine ukazuje Čavalić.
“Od ‘procvata’ i ‘blagostanja’, o kome stalno slušamo od naših lidera, ni traga ni glasa”, konstatira Savić.
I u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini iznos potrošačke korpe je rastao. U Hrvatskoj je bilo obrnuto, čemu je pridonijelo i snižavanje poreza na dodanu vrijednost s 25 na 13 posto na voće, povrće, svježe meso, ribu i pelene, ali i na lijekove na pet posto. Prema procjenama Vlade, ukazuju iz zagrebačkog Instituta za financijsko obrazovanje Štedopis, prosječna obitelj time štedi oko 80 kuna mjesečno (desetak eura).
“Treba napomenuti da je kontrola izvršena samo u trgovačkim lancima koja je pokazala točnu procjenu Vlade. Cijene uslijed nižeg poreza na dodanu vrijednost je puno teže kontrolirati na zelenim tržnicama i ribarnicama. Na takvim mjestima dnevni utjecaj ponude i potražnje ima puno veće efekte. Kako je udio hrane u ukupnim izdacima kućanstva značajan, Hrvati rado odlaze u prekogranični šoping, a posebno im je povoljna Bosna i Hercegovina, koja ima PDV od 17 posto, pa su troškovi niži”, ukazuju iz Štedopisa.
A kolika su, zapravo, primanja?
Poseban je problem iznos prosječne, odnosno minimalne plaće u sve tri države, jer se, malo dubljom analizom, može posumnjati da statistika “vara”. Mnogo je više onih koji primaju znatno niže od onoga što pokazuje službena statistika. Iz Štedopisa kažu kako bi “takve tvrdnje trebalo dokazati, a koliko je poznato – dokaza nema”.
“Prosječna plaća raste zbog gospodarskog rasta, zbog kretanja na tržištu rada i veće potražnje za radom, zbog učinka većih plaća u državnom i javnom sektoru te zbog rasta minimalne plaće. Je li zaista mnogo više onih u Hrvatskoj koji primaju znatno niže plaće od prosječne plaće? Ako većina dobiva ispodprosječne plaće, onda se to reflektira i na statistički prosjek, koji bi se trebao smanjivati, a on se ne smanjuje, već je u laganom porastu od 2017. godine. S druge strane, ako je isplaćena plaća niža od ugovorene, a razlika se dobiva ‘na ruke’, onda se to nalazi u sivoj zoni i podliježe zakonskoj regulativi”, navode.
Podsjećaju i da se u javnim službama provode preko takozvanog COP-a (centralnog obračuna plaća), pa postoji bolji pregled i nadzor plaća, no i ukazuju kako se “plaćanje na ruke izvan službene plaće u privatnom sektoru nikada neće do kraja iskorijeniti”.
“Podaci o prosečnoj plati u Srbiji apsolutno varaju, kao što varaju i mnogi drugi statistički podaci, naprimer broj nezaposlenih. U Srbiji oko 400.000 ljudi prima minimalnu zaradu [oko 27.000 dinara, odnosno 230 eura]. Isti toliki broj zaposlenih prima zarade koje su neznatno više od minimalnih. Veliki problem Srbije je i neurednost isplate zarada, koje kasne po više meseci, bez ikakvih sankcija prema poslodavcima”, konstatira Savić.
Posebno je smeta činjenica da vlasti u Beogradu “vode politiku da je Srbija zemlja dobre, ali jeftine radne snage, i to koristi kao glavni argument (pored subvencija) za privlačenje stranih investicija”. Stoga je Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata povela kampanju u cilju sprečavanja i zaustavljanja takve politike Vlade Srbije, zaključuje Savić.
Upitan instrument
‘Potrošačka korpa, naročito sindikalna, veoma je upitan instrument za ocjenu ekonomskog stanja u jednoj zemlji. Zbog toga je Federalni zavod za statistiku nedavno saopćio da uopće ne objavljuje ovaj indikator, već to rade predstavnici sindikata’, ukazuje Admir Čavalić.
No, dodaje, potrošačka korpa postoji i primjenjuje se u velikom broju zemalja svijeta, ali ipak nema značajnije standardizacije.
U teoriji je to, objašnjava, uzorak proizvoda i usluga koji se koristi kako bi se pratile cijene (inflacija), no i dodaje da se ‘kod nas to tradicionalno koristi za jačanje pregovaračke moći sindikata pri potpisivanju općih i granskih kolektivnih ugovora’.
Kako se računa iznos potrošačke korpe?
Potrošačku korpu računaju sindikati, a obračun se vrši za četveročlanu porodicu, objašnjavaju u Štedopisu te preciziraju: računaju se izdaci za hranu, stanovanje (najam), javni prijevoz, režijski troškovi stanovanja i minimalni izdaci za kulturu.
Napominju kako sindikalnom košaricom nisu obuhvaćeni troškovi obrazovanja, njege zdravlja, godišnjeg odmora i sportskih aktivnosti, a također se pretpostavlja da porodica nema automobil, već se koristi isključivo uslugama javnog prijevoza.
‘Postoje jako puno kontroverzi i ozbiljnih kritika vezano za ovaj proračun, od metodologije do obuhvata podataka, što njihove izračun čini nedovoljno tačnim i pouzdanim. Takve izračune bi trebao raditi Državni zavod za statistiku metodološki ispravnim načinom, kao što rade indeks potrošačkih cijena, po kojem se prati rast cijena po grupama proizvoda i ukupno’, konstatiraju.
Koliko, zapravo, zarađuju radnici?
Statistika je precizna, međutim, ništa ne govori o relativnim odnosima visina plaća pojedinih kategorija zaposlenika, primjećuje Admir Čavalić.
Na konkretnim primjerima navodi kako radnici u realnom (privatnom) sektoru vjerojatno imaju nižu prosječnu plaću – oko 300 eura, no upozorava da ‘neki poslodavci moguće i izbjegavaju zakon, pa traže povrat dijela plate’.
‘Sa druge strane, radnici u javnom sektoru, gdje ne postoji ‘minimalac’. ili je to veoma rijetka pojava, vjerovatno u prosjeku zarađuju oko 500 eura. Shodno činjenici da sindikalne organizacije u Bosni i Hercegovini isključivo unapređuju prava radnika u javnom sektoru, onda je paradoksalno da potrošačka korpa može postati instrumentom za povećanjem jaza u visini plata radnika u realnom i radnika u javnom sektoru’, kaže Čavalić.
